Handanović: Hiperprodukcija „ljudi Napola“

Ko to tamo peva

Ironiziram osmijehom
savršeno napuštam trenutak,
dok me lijevoramena bol
odvlači od čitanja
Prometejevog teksta o perzijskom Geniju.
Raskrinksavajući historiju
posljednji izdanak Žene plemenite
vida didine rane,
postajući Nizamul-Mulk naših životarenja.
Proždiruća slova riječi i nauke
ne liječe,
jer Dobro vehne hiperprodukcijom
„ljudi Napola“.
Gušimo se u vlastitoj površnosti,
nesavršeno igrajući nemanje vremena
na napuklim daskama ubogih života.

Merima Handanović (Zenica, 1991.) je magistrica književnosti, objavila je dvije knjige poezije – “Kihoteske” i “Sančopanteske”. Živi u Zenici, radi u Bosanskom narodnom pozorištu.

KO TO TAMO PEVA, rubrika u kojoj NOMAD predstavlja pjesnike – uređuje Darko Cvijetić
Matović: Lament
Glamuzina: Mesari
Peruzović: Na prvom satu Teorije prostora
Miloradović: Pognute glave
Popović: Laza Lazarević
Čolakhodžić: Lov
Stupar-Trifunović: Geometrija starenja
Dejanović: Stablo visibabe
Kekić: Knjiga
Alfirević: Pričam o majci
Ibrahimagić: Ulica
Štambuk-Svrdlin: Mandrač
Sovilj: Mramorni ukrasi
Đorđević: Pođem, pa se osvrnem i zastanem
Lončarević: Preko lijeve ruke
Skalušević: Statistika zla
Nezirović: Ravnodušnost
Milaković: Kuće u kojima je tiho
Babić: Oni što te nisu vidjeli
Benić: Izlazak Zemlje
Knjeginjić: Krila
Osmić: Hava
Mitrić: Argonautika
Herceg: Tijelo
Blažević: Tristesse
Garić: Mostarske žege
Cvitan: Iskreno? Bojim se
Hasanbegović: Filteri
Aleksić: Moje misli nisu vidovite
Kirin: Potraga
Kaplan: Nakraju ljeta
Nikačević: Dva mala demona
Bektaš: Prost broj
Ćatić: Snijeg na rukama
Weiss: Haiku
Blažević: Krugovi u žitu
Kos-Lajtman: Ogled o sljepoći
Sekulić: Katran

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji