Na današnji dan 1941. godine, ustaše su počinile zločin u Gudovcu, u Hrvatskoj.
Zločin u Gudovcu početak je masovnih progona srpskog stanovništva. Plan koji se tu počeo ostvarivati nastao je još među pripadnicima ustaške emigracije u Italiji. Odmah poslije preuzimanja vlasti, pripadnici ustaškog pokreta na čelu sa dr. Makancem počeli su zauzimati sve položaje vlasti u Bjelovaru. Šef gradskog redarstva Alojz Čukman odmah je donio naredbu da pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti moraju nositi na lijevom rukavu crvenu traku sa natpisom “Srbin – Serbe”. O tome imamo svjedočanstvo Pavla Gregorića, člana CK KPH koji je 15. travnja doputovao u Bjelovar radi pregleda situacije i razgovora sa lokalnim komunistima:
“Prolazeći Bjelovarom od stanice prema Šenoinoj ulici, primjetio sam među stanovništvom prilično veliki broj ljudi koji su nosili ako se ne varam, na lijevom rukavu iznad nadlaktice crvenu traku na kojoj je bilo odštampano crnim slovima ‘Srbin’, a ispod toga na njemačkom ‘Serbe’. Bio je sajmeni dan i Bjelovar je bio pun seljaka, među kojima dosta sa crvenim trakama. U parku sam sreo dvije mlade seljanke s istim oznakama. Hrabro, Srpkinje! – rekao sam im u prolazu. Mi se gospodine i ne bojimo – glasio je odgovor.”
Podsjetimo se afere s ministrom obrazovanja Barišićem koji je u svom znanstvenom radu baš o tom ustaškom ideologu i gradonačelniku Bjelovara Juliju Makancu između ostalog napisao: “neumitnim usudom povijesnoga zbivanja postao je tragični junak i žrtva”.
Zločin u Gudovcu započeo je rano ujutro 28. travnja 1941. godine – akcijom “čišćenje terena”. Ustaše su masovno hapsile Srbe do podne u samom Gudovcu, a poslijepodne i u selima gudovačke općine – Velikom i Malom Korenovu, Prgometu, Bolču, Klokočevcu, Tuku, Staničićima i Brezi. Vrlo brzo u gudovačkoj općinskoj zgradi našlo se oko 200 ljudi. Među njima su se nalazila i tri pravoslavna svećenika. Uskoro su svi uhićenici usmjereni prema rijeci Plavnici u blizini Gudovca. U pratnji kolone (četverored) se nalazilo oko 80 zaštitara – ustaša.
Od ukupno 200 uhićenih (199 Srba i jednog Hrvata) dovedenih na gubilište, 195 je ubijeno na mjestu, dvojicu ranjenih u koloni ustaše hapse i kasnije u bolnici ubijaju, a trojica su nekim čudom preživjela: Ostoja Sekulić, Ilija Jarić i Milan Margetić. Mrtva tijela su ustaše prelile vapnom, te ih pokrile tankim slojem zemlje.
Poslije dva dana došla je njemačka komisija koja je dala nalog da se leševi iskopaju i fotografiraju, te je tada izbrojano 187 leševa. Tom prilikom je spašen još jedan preživjeli koji je dva dana ležao na gubilištu. Njemačka vojska je uskoro uhapsila ustaše koji su sudjelovali u pokolju, sprovela ih u Bjelovar i zatvorili u bjelovarsku gimnaziju. Njemačka je komanda djelomično preuzela civilnu i vojnu vlast u gradu i objavila proglas u kojemu se naglašava da “takozvane akcije čišćenja od strane hrvatske vojske i zaštitnih jedinica treba spriječiti snagom njemačke vojske. Ako hrvatska vlada za takve poslove ima opravdan razlog onda ona treba da dobije odobrenje od Nijemaca od Generalne komande. U slučaju da se ovakvo odobrenje dobije, ove akcije treba stalno da se izvode pod nadzorom njemačke vojske.” Uskoro su svi uhićenici pušteni, nitko od ustaša nije snosio nikakve posljedice, a Nijemci su u Bjelovaru i okolici proturili letak pisan ćirilicom u kojemu se upozoravaju Srbi da će za jednoga ubijenog njemačkog vojnika biti streljano 100 Srba. Tim postupkom njemačko zapovjedništvo dalo je podršku novouspostavljenoj vlasti tzv. NDH.
S obzirom da se zločin u Gudovcu dogodio samo 18 dana nakon osnutka tzv. NDH, a sam zločin dogodio u prilično nesređenim i konfuznim uvjetima, u kojima se plan stvarao doslovce na terenu, to više djeluje kao mjera odmazde ili izolirani slučaj. Međutim širi kontekst događaja u slijedećim mjesecima na prostorima NDH ukazuje na to da je postojala i očigledna namjera, da je dolaskom na vlast ustaški pokret pokrenuo plan stvaranja “narodno čistih prostora”, ali čini se da nije imao precizno razrađen plan o provedbi, te se oslanjao na improvizaciju prema datim prilikama. Njegovi daljni potezi prema srpskom stanovništvu u Hrvatskoj samo su potvrđivali takve namjere. Poslije zločina u Gudovcu slijedili su drugi zločini nad srpskim stanovništvom i osobama židovske nacionalnosti u raznim dijelovima novouspostavljene države (Glina, Veljun, Donji Lapac, istočna Hercegovina). Val terora i represije počeo se širiti i na Hrvate komuniste i one koji nisu prihvaćali novu vlast.
Izvor: djelovi znanstvenog članaka „Slučaj Gudovac“ 28. travnja 1941.,Prof. Željko Karaula
SPOMENIK ŽRTVAMA U GUDOVCU
Vandalski čin početkom devedesetih godina izvršen je i nad Spomenikom i spomen-parkom žrtvama fašističkog terora / “Pred streljanje” nedaleko od Gudovca. Spomenik je sravnjen sa zemljom, kosturnica minirana a ploče razbijene te išarane kukastim križevima.
Spomen-park se nalazi na autentičnoj lokaciji masovnog strijeljanja Srba iz Gudovca i okolnih mjesta. Nakon masakra posmrtni ostaci ubijenih sahranjeni su na istoj lokaciji. Budući da je naknadno bilo naređeno da se tijela pobijenih prenesu i sahrane u blizini seoske crkve, ta je lokacija nakon oslobođenja bila obilježena spomenikom Vojina Bakića. Vremenom je uočeno je da je prostor kraj crkve skučen i da je održavanje grobnice otežano, pa je pokrenuta inicijativa da se posmrtni ostaci ponovno prenesu na autentičnu lokaciju tragičnog događaja. Spomen-park strijeljanih u Gudovcu otkriven je tek 1980. godine i uređen kao park s bočno raspoređenim kamenim blokovima s imenima strijeljanih, u čijem je središtu bio postavljen Bakićev spomenik „Pred strijeljanje“. Hortikulturno uređenje spomen-parka imalo je duboku simboličku konotaciju: naime, za svaki život posađeno po jedno stablo, a asfaltne staze omogućavale su šetnju i prilaz centralnom dijelu.
U međuvremenu, spomen-obilježje je djelomično sanirano – okoliš uređen, obnovljene su spomen-ploče s imenima pobijenih, a vraćeno je i postolje na koje bi se trebao ponovno postaviti spomenik Vojina Bakića.
Tekst je preuzet sa portala Antifašistički vjesnik.