Jean-Luc Godard: "Snimanje je dosadno..."

...i sekundarno. Montaža je važnija, kazao je reditelj na neobičnoj press konferenciji u Kanu.

Nesvakidašnja press konferencija održana je na Filmskom festivalu u Kanu. Umjesto uobičajenih i stereotipnih razgovora sa novinarima, 87-godišnji reditelj Jean-Luc Godard odlučio se javiti iz svog švicarskog doma putem FaceTimea.

"It’s so 2018", komentirali su mediji, pitajući se kako će press konferencije izgledati za četiri ili više godina.

Godard je u Kanu premijerno prikazao svoj novi film The Image Book, kolaž arhivskih snimaka, novinskih izvještaja i scena iz starih filmova. Kadrovi iz Ralja, Vertiga i brojnih drugih filmova upotpunjeni su često šokantnim dokumentarnim snimcima nasilja, rata i javnih pogubljenja. 

 

O Arapima u filmu The Image Book

Ja samo snimam filmove. I više sam zainteresiran za činjenice, imajući u vidu moje godine. Ali ono što me u vezi sa činjenicama zanima nije samo šta se događa, već i šta se ne događa. To dvoje, šta se dešava i šta ne, ide zajedno, i moramo ih povezati. Ne možemo samo govoriti o onome šta se dešava a ne govoriti o onome šta se ne dešava. Jer ono šta se ne dešava može dovesti do potpune propasti, katastrofe.

 

Da li je The Image Book politički film?

Ne. Želio sam pokazati da Arapi zapravo ne trebaju druge jer mogu sami. Arapi su izmislili pismo, i mnoge druge stvari. Arapi imaju naftu – više nego što im je potrebno. Tako da mislim da ih treba ostaviti na miru da rješavaju svoje probleme. Većina filmova u Kanu ove godine, kao i prethodnih godina, prikazuje šta se događa, a samo nekoliko govori o onome šta se ne događa. Nadam se da će moj film pokazati tu drugu dimenziju. Mislim da trebamo misliti i rukama a ne samo glavom.

 

Ovim filmom ste, čini se, u potpunosti raskrstili sa snimanjem. Da li vam je snimanje dosadilo?

Apsolutno. Brzo sam shvatio da je montaža najvažnija. Prvo montaža, pa onda snimanje. Snimanje je zapravo post-produkcija. Tako možemo biti slobodniji, tako možemo više promišljati. Zato jer se montaža, čak i digitalna montaža, radi rukom i kao što kažemo u filmu – čovjek treba misliti rukama. Samo zamislite da živite jedan dan bez korištenja ruku. Kako? Kako ćete micati glavom? Kako jesti? Kako voljeti bez ruku? Ništa ne možete učiniti bez ruku. Iz tog razloga moj film, odmah na početku, pokazuje da je sve zasnovano na pet prstiju koji čine ruku. 

 

Slažete li se da je centralno pitanje u vašim djelima – šta je to film? 

Ne postoji centralno pitanje, već postoje centralna pitanja. Kao i periferna pitanja također. I jedna i druga su važna i zajedno čine cjelinu. Kao što sam već rekao, filmovi sadrže previše prikaza onoga šta se dešava, a to možemo vidjeti svaki dan. Filmovi trebaju pokazati šta se ne dešava i šta ne možemo vidjeti nigdje, čak ni na Facebooku.

 

Zašto zvuk i slika u vašem novom filmu nisu usklađeni?

Cilj je da se zvuk odvoji od slike. Nismo željeli da zvuk bude samo dodatak slikama, već smo željeli da postoji istinski dijalog, komentar, aktivna diskusija. Savršena projekcija filma bila bi u kafeu umjesto na TV ekranu: film bi gledali kao nijemi film, a zvuk bi se samo povremno čuo iz zvučnika, iznenada osoba koja sjedi u kafeu bi shvatila da su zvuk i slika povezani. Mislim da bi jedno takvo iskustvo zaista bilo vrijedno. 

 

Kakvo je vaše mišljenje o savremnoj Rusiji?

Ne mogu govoriti o Putinu, jer ga ne poznajem. Ne poznajem ni Macrona ni Merkelovu. Posvećen sam drugim stvarima. U mom prethodnom filmu Goodbye to Language, rekli smo da kada Rusi pripadaju Evropi ili Aziji, onda prestaju biti Rusi. Postoji nešto u vezi sa Rusijom što me još uvijek veoma dotiče. Moramo saosjećati sa Rusijom. Dostojevski je govorio da se ne trebamo previše pitati o duši, već trebamo biti susretljivi i suosjećajni. Uvijek ću biti takav prema Rusiji. 

 

S obzirom da nemate glumce koji igraju u vašem novom filmu, izgleda kao da više ne vjerujete u glumu?

Ne želim se raspravljati ni sa kim, glumci, a posebno glumice su mi beskrajno pomogli. Kada danas o tome razmišljam, nisam siguran. U početku smo snimali filmove bez glumaca. Mislim da su danas glumci možda previše uključeni u politiku. Vjerujem da mnogi glumci danas doprinose totalitarizmu u smislu da je ono što snimaju drugačije od onogo što misle.