Stupar-Trifunović: Geometrija starenja

Ko to tamo peva

Kad trouglovi ostare oštri vrhovi se polako krune
s ivica stola otpada boja koja se lijepi za linije tvojih stopala
tvoje riječi ne ubadaju više moje srce ne onako oštro kao strijela
odapeta ka izloženoj kružnici koja radosno čeka ranjavanje 
kako bi obnovila svoju kružnu svrhu

Kad trouglovi ostare osipa se napetost svezana oko klinova
koji su dugo čuvali zakucan za zemlju ovaj neobični šator
od vjetra od kiše od neprijatelja koji se šunjaju noću oko kuće
i kradu tajno žene djecu snove
porodično blago zavezano u pletnenu vrećicu

Kada trouglovi ostare svako sa sobom ponese stranice kuće
pomiješane zidove miris tuđe kože na svojoj dječje glasove
nemir kao kad počinje novu ljubav ili novo proljeće
i porodično blago zavezano u platnenu vrećicu
otisnuto u koru mozga
koji se raspe do sitnih čestica zaborava samo ostane slika
pregršt malih dragocjenosti koje stanu u dlan
s kojim si nekad čvrsto stiskao moju ruku
mogu da zamislim taj mimohod staraca konja kočija haljina
koje se rastvaraju 
u vazduhu i padaju po zemlji
kasnije u blatu samo obične krpice i musava lica
roditelja naših roditelja nakon što je stao rat
gladni će sagraditi svijet na oštrim uglovima svojih htijenja
ali sada u nama vrhovi se okreću ka unutra
i planine na koje smo se pentrali
se ruše u nas
i cijeli svijet se ljulja tražeći neki stabilniji oblik

Kad trouglovi ostare to je kao kad imaš vrtoglavicu i prvi put kažeš
pridrži me centar mog svijeta se izmakao
otkrivam da su slabost i snaga sestre
i obe su smrtne kao i ja
vidi imam bijelu vlas kose ali bijelo je lijepa boja
u koju me moja priroda umotava a ja se opirem
jer zelene su livade i miriše u mojim nosnicama svijet
na mlijeko majku tvoje grudi našu djecu
koja tek što su se rodila
a eno ih već idu žurno sa šestarima i metrima u rukama
premjeravaju računaju gdje je najbolje da podignu kuću
pod kojim uglom 
sunčeve zrake padaju na prozorsko staklo
koja kosina krova im odgovara
na koji zid da stave naše fotografije

Kad trouglovi ostare djeca istrče u školska dvorišta
i crtaju nove trouglove
jer samo je geometrija vječna

Tanja Stupar-Trifunović (Zadar, 1977.) je diplomirala na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci. Prevodi na engleski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, rumunski, češki, danski  i francuski jezik. 
Dobitnica je nagrade Evropske unije za književnost (EUPL) za roman Satovi u majčinoj sobi, nagrade Fra Grgo Martić za najbolju zbirku poezije Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću. Njena knjigu O čemu misle varvari dok doručkuju bila je u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award).

KO TO TAMO PEVA, rubrika u kojoj NOMAD predstavlja pjesnike – uređuje Darko Cvijetić
Dejanović: Stablo visibabe
Kekić: Knjiga
Alfirević: Pričam o majci
Ibrahimagić: Ulica
Štambuk-Svrdlin: Mandrač
Sovilj: Mramorni ukrasi
Đorđević: Pođem, pa se osvrnem i zastanem
Lončarević: Preko lijeve ruke
Skalušević: Statistika zla
Nezirović: Ravnodušnost
Milaković: Kuće u kojima je tiho
Babić: Oni što te nisu vidjeli
Benić: Izlazak Zemlje
Knjeginjić: Krila
Osmić: Hava
Mitrić: Argonautika
Herceg: Tijelo
Blažević: Tristesse
Garić: Mostarske žege
Cvitan: Iskreno? Bojim se
Hasanbegović: Filteri
Aleksić: Moje misli nisu vidovite
Kirin: Potraga
Kaplan: Nakraju ljeta
Nikačević: Dva mala demona
Bektaš: Prost broj
Ćatić: Snijeg na rukama
Weiss: Haiku
Blažević: Krugovi u žitu
Kos-Lajtman: Ogled o sljepoći
Sekulić: Katran

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji