Geneza okrutnosti

Govore nam da nasilnici dehumaniziraju svoje žrtve. Istina je puno gora.

Inkvizicija, srednjovjekovna gravira

Jedna od novijih epizoda distopijske televizijske serije Black Mirror počinje prizorom vojnika koji lovi i ubija humanoide gnusnog izgleda koje naziva “žoharima”. To je uobičajeni naučnofantastični scenarij o borbi čovjeka protiv čudovišta, ali ovdje postoji dodatni zaplet: ispostavlja se da su u mozak ovog vojnika i njegovih saboraca ugrađeni implantati zbog kojih lica i tijela svojih meta oni vide kao monstruozna, a njihova preklinjanja i pozive na milost čuju kao neugodno skičanje. Kada se implantat ugrađen kod našeg glavnog junaka pokvari, on otkriva da nije hrabri branitelj ljudske rase nego ubica nevinih ljudi i dio kampanje koja ima za cilj istrebljenje pripadnika ove skupine na koju se gleda s prezirom, slično Jevrejima u Evropi tokom četrdesetih godina prošlog stoljeća.

Komentirajući ovu epizodu serije na društvenim mrežama, filozof David Livingstone Smith se zapitao da li je scenarist pročitao njegovu knjigu pod nazivom Manje od čovjeka: Zašto ponižavamo, porobljavamo i istrebljujemo druge (u izdanju St. Martina). Radi se o duboko promišljenom i detaljnom istraživanju ljudske okrutnosti, a ova epizoda savršeno prikazuje njegovu ključnu ideju: zločini, poput genocida, se dešavaju onda kada druge ljude prestanemo doživljavati kao ljudska bića.

Jedna od tema na koju se Smith fokusira u svojoj knjizi je odnos robovlasnika prema robovima. Misionar iz sedamnaestog stoljeća Morgan Godwyn primijetio je da robovlasnici smatraju da crnci “iako po obliku tijela podsjećaju na čovjeka, ipak nisu istinski pravi ljudi” nego su “bića bez duše koja se mogu svrstati među svirepe životinje i treba ih tako i tretirati.” Zatim, imate Holokaust. Kao brojni drugi Jevreji mojih godina, odrastao sam uz priče o gasnim komorama, jezivim medicinskim eksperimentima i masovnim grobnicama – sa zlom za koje se tvrdilo da potiče od nesposobnosti nacista da svoje žrtve smatraju ljudima. Po riječima psihologa Herberta C. Kelmana, “zabrana ubijanja drugih ljudskih bića je generalno toliko snažna da žrtve moraju biti lišene svoje ljudskosti ukoliko ih se namjerava neometano i sistematično ubijati.” Nacisti su se koristili birokratskim eufemizmima kao što su “transfer” i “odabir” kako bi različite metode ubijanja učinili prihvatljivim.

Kao što je antropolog Claude Lévi-Strauss konstatirao, “ljudska vrsta prestaje na granici plemena, na granici lingvističke grupe, a ponekad čak i na granici sela.” Čini se da je ovaj fenomen danas neizbježan. Ukucajte u Google naziv grupe koju najradije prezirete – Jevreje, crnce, Arape, homoseksualce itd., a onda dodajte riječi kao što su “paraziti”, “žohari” ili “životinje”, pa ćete sve vidjeti. Smatra se da je ovakva retorika neprimjerena uobičajenom javnom diskursu. Ali, ako sačekate dovoljno dugo, čut ćete da riječ “životinje” koriste čak i ugledni članovi društva kada govore o teroristima, ili Izraelcima ili Palestinicima, ili migrantima bez ličnih isprava ili onima koji organiziraju deportacije imigranata bez ličnih isprava. Ova retorika pojavljuje se u govorima onih koji zagovaraju nadmoć bijele rase, ali i onda kada mi ostali govorimo o njima kao zagovornicima te ideje.

Ne radi se ovdje samo o riječima kojima se neko naziva. U Auschwitzu su nacisti tetovirali brojeve na ruke svojih zarobljenika. Tokom povijesti, vjerovalo se da je prihvatljivo posjedovati druge ljude i vodile su se detaljne rasprave u kojima su učenjaci i političari naširoko raspredali da li su određene grupe (poput crnaca i Indijanaca) “po samoj svojoj prirodi predodređene da budu robovi.” U prošlom stoljeću su još uvijek postojali zoološki vrtovi u kojima su držani ljudi – Afrikanci su stavljani u kaveze kako bi ih Evropljani dolazili vidjeti.

Rana psihološka istraživanja o dehumanizaciji žrtve nastojala su utvrditi po čemu su se nacisti razlikovali od ostalih. No, psiholozi govore da je dehumanizacija sveprisutna pojava. Nick Haslam, s Univerziteta u Melbourneu, i Steve Loughnan, s Univerziteta u Edinburghu, sastavili su listu primjera, uključujući i neke nevjerovatno obične: “Zgroženi građani seksualne prestupnike nazivaju životinjama. Psihopati svoje žrtve tretiraju samo kao sredstvo za postizanje svojih bolesnih ciljeva. Siromašne se ismijava nazivajući ih se budalama s viškom libida. Prolaznici na beskućnike gledaju kao da su u pitanju nevidljive prepreke. Osobe koje pate od demencije se u medijima prikazuju kao zbunjeni zombiji.”

Objašnjenje bi većim dijelom moglo biti u tezi da nam gledanje na druge ljude kao na objekte ili životinje omogućava da se prema njima ponašamo na najstrašniji mogući način. Ipak, postoje razlozi da vjerujemo kako je ta teza skoro sasvim suprotna istini.

Na nekim evropskim fudbalskim utakmicama, navijači su oponašali majmunske zvukove i bacali banane igračima afričkog porijekla. Opisivanje Afrikanaca kao majmuna je uobičajena rasistička provokacija i može biti još jedan primjer dehumanizacije. No, sasvim je jasno da ovi navijači ne misle da su igrači zaista majmuni; jedina svrha njihovog ponašanja je da igrače dezorijentiraju i ponize. Smatrati da takva izrugivanja postižu cilj znači pretpostaviti da bi oni protiv kojih su usmjerena mogli biti postiđeni jer se o njima misli na takav način – što podrazumijeva, na nekom nivou, da oni koji izgovaraju uvrede ipak misle da su osobe koje vrijeđaju ljudska bića.

Razmislite šta se desilo nakon što je Hitler 1938. godine anektirao Austriju. Timothy Snyder u knjizi Crna zemlja: Holokaust kao povijesna činjenica i upozorenje daje opis koji se teško zaboravlja:

“Sljedećeg jutra počela je ‘spektakularna akcija ribanja’. Pripadnici austrijske interventne jedinice Sturm-Abteilung su, služeći se spiskovima, vlastitim saznanjima i informacijama dobijenim od prolaznika, identificirali Jevreje i prisilili ih da klečeći na koljenima, četkama čiste ulice. To je bilo ritualno poniženje. Jevreji, često su to bili doktori i advokati ili stručnjaci iz drugih profesija, iznenada su se našli na koljenima čisteći ulice, poput sluga, ispred okupljene gomile koja ih je podrugljivo gledala. Ernest P. sjeća se ‘akcije čišćenja’ kao ‘zabave za austrijsko stanovništvo’. Jedan novinar je opisao ‘pahuljaste bečke plavuše, koje se laktovima probijaju kroz gomilu, kako bi se približile uzvišenom spektaklu: Židov, hirurg, pepeljastog lica, na sve četiri, čisti ulicu ispred šest mladih huligana sa povezima oko ruku na kojima se vidi kukasti križ a u rukama su im bičevi za pse." U međuvremenu, Jevrejke su seksualno zlostavljane, a muškarci starije dobi bili su prisiljeni na ulici raditi fizičke vježbe.

Oni koji su prisilili Jevreje da čiste ulice – da ne spominjemo podvrgavanje daleko gorim poniženjima – nisu smatrali da su to bića koja nemaju ljudske emocije. Da se zaista vjerovalo kako su Jevreji ravnodušni prema načinu na koji ih se tretira, tu se ne bi imalo šta gledati; gomila se okupila jer ih je htjela vidjeti kako pate. Logika takve brutalnosti je u logici metafore: potvrđivanje sličnosti između dvije različite stvari ima smisla samo ako se promatra u svjetlu njihovih razlika. Tretiranje ljudskih bića kao da su paraziti postaje sadizam upravo zbog prepoznavanja činjenice da oni to nisu. 

Što je s nasiljem općenito? Neki evolucijski psiholozi i ekonomisti objašnjavaju napade, silovanja i ubistva kao racionalne poteze koji donose korist počinitelju ili njegovim genima. Bez sumnje, neki oblici nasilja – i reputacija da je neka osoba voljna i sposobna da bude nasilna – mogu biti korisni, posebno u nekom brutalnijem okruženju. S druge strane, izuzetno nasilno ponašanje može se smatrati dokazom gubitka kontrole. U osnovnim postulatima kriminalističkih nauka se tvrdi da se mnogi zločini dešavaju pod utjecajem droga i alkohola, te da ljudi koji nekoga napadnu, siluju i ubiju pokazuju slabiju sposobnost da kontroliraju svoje impulse i u drugim životnim aspektima. U navali strasti, gubi se osjećaj moralne neispravnosti počinjenog nasilnog akta.

No, u knjizi pod naslovom Moralno nasilje: Povređivanje i ubijanje da bi se kreirali, održali, okončali i poštovali društveni odnosi (izdavač Cambridge), antropologa Alana Fiskea i psihologa Tagea Raia, tvrdi se da ovaj uobičajeni stav o ovoj temi zapravo nije ispravan. U mnogim slučajevima, pribjegavanje nasilju nije ni pokušaj hladnokrvnog rješavanja problema niti propust u djelovanju zabrane; prije svega, pribjegavanje nasilju ne znači da je osoba koja čini nasilje potpuno nesvjesna općih moralnih vrijednosti. Naprotiv, moral je često motivirajući faktor: "Ljudi pribjegavaju nasilju kada smatraju da su – za reguliranje određenih društvenih odnosa – patnja ili smrt nužne, prirodne, legitimne, poželjne, da se takva djela opraštaju, cijene i da su etički zadovoljavajuća." Očigledni primjeri ove vrste su bombaši samoubice, ubistva iz časti i mučenje zarobljenika tokom rata, ali Fiske i Rai proširuju ovaj popis i njime obuhvataju sukobe bandi i nasilje prema intimnim partnerima. Za Fiskea i Raia, ovakvi postupci često odražavaju želju da se učini prava stvar, da se osigura pravedna osveta ili da se nekome održi lekcija. Postoji smislen kontinuitet između takvih djela i kazni koje – u ime adekvatnog kažnjavanja, sprječavanja ili uvođenja discipline – propisuje kazneno-pravni sistem putem svojih zakona. “Moralno” nasilje, bez obzira da li se ogleda u zakonskim sankcijama, ubijanju neprijateljskih vojnika u ratu ili kažnjavanje nekoga za kršenje etičkih principa, motivirano je priznanjem da je žrtva moralno biće, neko ko je posve čovjek.

U žestoko argumentiranoj i nedavno objavljenoj studiji Down Girl: Logika mizoginije (izdavač Oxford), filozof Kate Manne podsjeća na seksualno nasilje. "Ideja da se silovatelj prikaže kao čudovište oslobađa ga krivnje praveći od njega karikaturu", piše ona, pozivajući nas da prepoznamo "banalnost mizoginije" i tu uznemirujuću mogućnost da "ljudi, ispod manje-više tankog pokrova lažne savjesti, dobro znaju da su oni s kojima postupaju na brutalno ponižavajući i nehuman način također ljudska bića." 

Manne iznosi argumente protiv jednog značajnog i dobro etabliranog načina razmišljanja. Catharine A. MacKinnon postavlja pitanje: "Kada će žene postati ljudi?" Rae Langton istražuje ideju seksualnog solipsizma – sumnje u postojanje ženskog uma. Bezbroj teoretičara govori o "tretiranju žene kao objekta" – tendenciji da se negira ženska autonomnost i njen subjektivizam, te da se zanemaruju njena iskustva. Kao Fiske i Rai, i Manne smatra da je suprotna tendencija daleko istinitija. U mizoginiji, tvrdi ona "često se može vidjeti da nije problem u tome što se žene ne smatraju ljudskim bićima. Problem leži upravo u njihovoj ljudskosti."

Muškarci, sugerira ona, naučili su od žena očekivati određene stvari – pažnju, divljenje, suosjećanje, utjehu i, naravno, seks i ljubav. Mizoginija je način razmišljanja koji kontrolira i provodi ove ciljeve; to je "policijski odjel" patrijarhata. Najočitiji primjer ovog stava je kažnjavanje "loših žena", gdje “biti loša” znači ne davati muškarcima ono što oni žele. No, mizoginja također znači nagrađivanje žena koje poštuju zadata pravila i suosjećaju s muškarcima koji su ženama učinili grozne stvari (Manne ovo naziva “suosjećanje po muškoj liniji”).

Očitim primjerom mizoginije Manne smatra davljenje prilikom seksualnog čina, koje gotovo uvijek podrazumijeva da muškarac davi svoju žensku partnericu, a Manne to opisuje kao “dokazivanje autoriteta i dominacije” – oblik torture koji ne ostavlja ožiljke. Drugi oblici izraženog nasilja imaju za cilj da ostave ožiljke, a tu se posebno ističu posipanje kiselinom, odnosno napadi kiselinom, čije su žrtve djevojke i žene u Bangladešu i drugim zemljama. Motivi za takve napade uključuju i odbijanje braka, seksa ili romantične veze. Zatim, postoje osobe koje ubiju članove vlastite porodice, a gotovo u pravilu su to muškarci koji nakon što ubiju svoju porodicu obično na kraju izvrše i samoubistvo. Takva djela su često motivirana sramoćenjem, ali nekad se kao faktor pojavljuje i mržnja; ponekad majka ubijene djece bude pošteđena smrti, a obaviještenje o ubistvu dobije telefonom ili putem poruke koju kasnije otkrije – vidi šta si me natjerala da uradim. Žrtva je tu i publika; njena reakcija, koju počinilac zamišlja, ima važnu ulogu u njegovoj mašti.

Manne se bavi slučajem Elliota Rodgera, koji je 2014. godine počinio niz ubistava, pucajući nasumično na ljude koji su mu se našli na putu, nakon što mu je uskraćen ulaz u zgradu ženskog studentskog udruženja na Kalifornijskom univezitetu u Santa Barbari. Ubio je šestoro i ozlijedio još četrnaest ljudi prije nego što je izvršio samoubistvo. U video snimku, Rodger, mladić od dvadeset i dvije godine, objasnio je da žene "poklanjaju svoju pažnju drugima, seksaju se s njima i zaljubljuju se u njih, a ništa od ovoga se nikada ne dešava meni." A onda je, obraćajući se s tim ženama, rekao: "Sve ću vas za to kazniti… S posebnim zadovoljstvom ću vas sve pobiti."

Manne jasno kaže da Rodger nije žene smatrao objektom; on je jednostavno bio bijesan što nikada nije postao predmetom njihovih ljubavnih i romantičnih osjećanja. Ova analiza koju daje Manneova može se promatrati kao daljnje istraživanje jedne opservacije Margaret Atwood – da se muškarci boje da će ih žene ismijati, a žene se boje da će ih muškarci ubiti. Za Manne, takve nasilne epizode samo su ekstremna manifestacija mizoginije s kojom se svakodnevno susrećemo, a ona svoju analizu proširuje i na dobacivanje ženama na ulici, na stavove prema pobačaju i Trumpove napade na žene.

Mehanizmi koje Manne identificira nisu ograničeni samo na mizoginiju. Imamo agresiju koja je moralno dopuštena, prikrivena lošom namjerom: tu se radi o očiglednom fenomenu širokih razmjera, od vjerski obojenih opravdanja robovlasnika do izopačenosti nacističkih birokrata prilikom davanja naziva aktivnostima koje su organizirali, a ništa od toga ne bi bilo potrebno da su mučitelji zaista vjerovali da su  njihove žrtve zvijeri.

Ako dehumaniziranje žrtve nije pokretač koji dovodi do najokrutnijih djela, ni svaku dehumanizaciju ne prati okrutnost. Manne ističe da nema ništa loše u tome što hirurg svog pacijenta na operacijskom stolu vidi samo kao tijelo; u stvari, važno je da doktori nemaju određene prirodne reakcije – bijes, moralnu nelagodu, seksualnu želju – prilikom pregledavanja pacijenata. Filozof Martha C. Nussbaum dala je primjer ležanja u krevetu na stomaku osobe s kojom spavate a koji vam tom prilikom služi kao jastuk, a nastavila je istraživati i cijeli slučaj gledanja na partnera kao na objekat prilikom spolnog odnosa, pri čemu je navela da u tome, po prirodi stvari, nema ništa loše ukoliko se radi o nečemu što oba partnera prihvataju i što se dešava samo u spavaćoj sobi.

Kao filozof, Manne obrazlaže svoje argumente tehničkom literaturom, te u jednom trenutku naglašava povezanost između njenog stava i teorije o postojanju “reaktivnih stavova” filozofa s Oxforda, P.F. Strawsona. Kada se bavimo drugom osobom kao ljudskim bićem, tvrdi Strawson, ne možemo pobjeći od doživljavanja osjećaja kao što su divljenje i zahvalnost, ogorčenost i krivnja. Obično nemate ovakve osjećaje prema stijenama ili glodavcima. Prihvatanje ljudskih svojstava druge osobe, dakle, nosi svoje rizike, a Manne ih je lijepo sažela kada je rekla da gledati na nekoga kao na osobu i ljudsko biće daje mogućnost da nam ta osoba postane pravi prijatelj ili voljeni supružnik, ali nam također omogućava da drugi ljudi postanu "shvatljiv suparnik, neprijatelj, uzurpator, neposlušnik, izdajica itd." Ona nastavlja:

“Štoviše, time što su sposobni za racionalnost, djelovanje, nezavisnost i prosuđivanje, oni su također neko ko vas može na nešto prisiliti, izmanipulirati, poniziti i posramiti. Budući da su sposobni za apstraktno razmišljanje o vašem odnosu i za odgovarajuća moralna osjećanja, oni su sposobni da o vama imaju loše mišljenje i da vas gledaju s prezirom. Budući da su sposobni oblikovati složene želje i namjere, sposobni su za zlobu i spletkarenje na vašu štetu. Budući da su sposobni vrednovati, oni mogu cijeniti ono što vi prezirete i prezirati ono što vi cijenite. Oni, stoga, mogu biti prijetnja svemu onome do čega vam je stalo.”

Ako nešto nedostaje u ovim stavovima o nasilju onda je to da nismo posvetili pažnju ličnim stavovima i načinima na koje sebe vidimo kao moralne osobe. Možemo nekoga prezirati, ali također možemo osjećati sram zbog načina na koji smo se odnosili prema njemu ili njoj. Fiske i Rai ponekad pišu kao da je paradigma “moralnog” nasilja data u svakoj završnoj sceni filma u kojem junak filma ubija teroristu ili serijskog ubicu ili silovatelja – što je duboko zadovoljavajući čin nakon kojeg svi plješću. Ali šta je sa sumnjom i ambivalentnošću? Neki očevi koji su pretukli svoju neposlušnu djecu, ili neki vojnici koji su silovali da bi “kaznili” protivnika, uvjereni su u moralnu ispravnost svojih djela. Ali, neki i nisu. Da bi se došlo do stvarnog napretka u moralu treba proučavati ove oblike sumnje i ambivalentnosti koje ponekad prate brutalno ponašanje.

U majstorski napisanoj i mračnoj knjizi Jedna duga noć: Globalna povijest koncentracionih logora (izdavač Little, Brown), Andrea Pitzer artikulira neke od komplikovanih aspekata ove teme. Koncentracioni logori nastaju, kaže ona, kad god neka vlada drži skupine civila izvan uobičajenog pravnog procesa, a takvih je bilo u skoro svakoj državi na svijetu. Oni mogu biti najneciviliziranija mjesta na planeti, ali to nije njihova najbitna karakteristika. Tokom Drugog svjetskog rata, američki logori u kojima su bili zarobljeni Japanci nisu bili ni blizu tako grozni kao logori u Njemačkoj i Sovjetskom savezu. Postojali su čak i neki logori koji su formirani u plemenitoj namjeri, kao što su izbjeglički kampovi formirani da bi se osigurala hrana i sklonište – iako su se tokom vremena uslovi u njima pogoršavali, postajući ono što Pitzer opisuje kao "permanentno čistilište".

Kada se formiraju koncentracioni logori, obično se kaže da je njihov cilj zaštiti stanovništvo od neke sumnjive skupine, ili da je namjera da se putem njih pošalje neka civilizirana poruka ili da se osigura da neka skupina civila ne može pružati pomoć neprijateljskim snagama. Iz te perspektive koncentracioni logori predstavljaju sredstvo za okončanje, recimo, instrumentaliziranog nasilja. No, tipično je da logori imaju i svoj kazneni aspekt. Pitzer govori o tome kako je, nakon Prvog svjetskog rata, bavarski premijer iz  Socijaldemokratske stranke, Kurt Eisner dosta kasno zatražio da Nijemci budu pušteni iz francuskih i britanskih logora; umjesto upućivanja tog zahtjeva prethodno je želio apelirati na humanost Saveznika. Eisner je bio Jevrej, a Hitler je ljutito govorio o njegovoj “izdaji”, u jednom govoru koji je održao 1922. godine, kada je rekao da Jevreji trebaju naučiti “kakav je osjećaj živjeti u koncentracionim logorima!”

Sasvim sigurno je da opisi raznih koncentracionih logora koji daje Pitzerova sadrže toliko primjera okrutnosti i degradacije da je na njih naprosto nemoguće gledati kao na jednostavan propust da se prizna da su žrtve koje su u njima stradale bile ljudi. Kao što je stručnjak za teoriju ratovanja, Johannes Lang primijetio u slučaju nacističkih logora smrti: “Ono što djeluje kao dehumaniziranje drugog čovjeka je zapravo način da se pokaže nadmoć nad drugim ljudskim bićem.”

Ograničenost ove teze o dehumanizaciji nije baš neka dobra vijest. Ideja da se naša najgora nehumana djela zasnivaju na našoj zbunjenosti uvijek ulijeva dozu optimizma. Na taj način se sugerira da bismo mogli svijet učiniti boljim već samim tim kad bismo stvarnost shvatali na jasniji način – deaktiviranjem tih implantata u našem mozgu ili njihovog ideološkog ekvivalenta. Istinu je možda daleko teže prihvatiti: da naše najbolje i naše najgore tendencije proizlaze upravo iz naše sposobnosti da na druge ljude gledamo kao na ljudska bića.