Komšija i ja se susretnemo svaki drugi-treći dan, najčešće u autobusu, danas opet, „Opet kiša”, „Kažu i sutra će”.
1.
Autobus mi je gotovo „prirodna pojava”, sigurno nužda i navika. Ovi londonski su komotni, čisti, uvijek na vrijeme, pa o njima ništa ne mislim. Tek kada je u autobusu previše putnika i nije baš lako putovati shvatimo potpuno značaj autobusa, posebno slobodnog mjesta. Šofer i tada ostaje apstraktna jedinka, koju putnici primijete samo ako ne umije najbolje voziti. Sve se tada ljulja, poskakivanja, tiha gunđanja. Babe i čiče najčešće padaju u autobusima. Uznemire se, prepadnu, ustanu prije stanice, pa padaju. Kao da treniraju skoro umiranje.
2.
Komšija i ja se susretnemo svaki drugi-treći dan, najčešće u autobusu, danas opet, „Opet kiša”, „Kažu i sutra će”, onda on dohvati novine, zadubi se, ja izvadim papir, kao nešto ću da napišem, pa krenem o današnjem susretu s komšijom, sreo ga, pozdravio, on čita novine, ni riječi dalje, svaki svoje ima na umu, ništa više ne govorimo, ne možemo ni o vremenu neprekidno. Kada sam ovu bilješku završio podigoh pogled, komšija iz autobusa izašao, putevi nam različiti, sasvim moguće i mnogo toga drugog, premda sumnjam da ću o tome nešto saznati, a nisam siguran ni da bih htio.
3.
U autobusu snimljeni svi putnici, nema labavo. Ako neki nešto, onda će, zna se, sve je pod kontrolom, a globa golema. Ja ništa. Samo gledam. Na ekranu, iznad sjedišta, vidim sebe, moja ćela, moja brada, kimnem glavom, bradonja ne miče, ja opet kimnem, bradonja opet ništa, nisam to ja nego jedan ispred mene, gleda kroz prozor kao da se ništa ne događa, pravi se Englez, ja i dalje u čudu kimam glavom, sad mi se sve čini nije moja ili možda snimak ne valja, neobična je ta nova stvarnost, prava čarolija, a meni se sve čini glava mi ista, ćelava, srećom, uskoro će stanica, pa će mi biti jasnija moja situacija, valjda je to moja glava i moja stvarnost, a ne samo slika na ekranu, snimak autobusnog putovanja meni neznanog putnika.
4.
Vozim se tako autobusom gotovo trideset godina. Samo sam se dva ili tri puta obratio suputniku koji je sjedio do mene. Razmijenili bismo rečenicu, nekad i dvije. O vremenu. Danas poslijepodne vozač zaustavio autobus, bez riječi izašao, negdje otišao. U autobusu tišina. Vratio se vozač poslije minutu-dvije, nosi flašicu vode, smješka se: „Sorry”, kaže s jakim akcentom. Izlazim iz autobusa i pitam ga je li on s Balkana. „Otkud znaš?” – čudi se.