Finci: Pozorište, ljubavi moja

Mislio sam napisat ću knjigu ili barem neku ozbiljnu raspravu, pa odustao.

Mislio sam napisat ću knjigu ili barem neku ozbiljnu raspravu, pa odustao. Odustao, jer o emocijama ne pišeš, ne možeš, ne umiješ. Kao ja o teatru, pozorištu, kazalištu. S kojim sam odrastao, koje i pod starost volim. Nešto me u umjetnosti scene beskrajno očaravalo, nešto sam tu vidio što nigdje drugo nisam: vidio da nestvarno postaje stvarno, od toga bolje stvarnosti nema: što nigdje nije, na sceni jest.

A meni je takva bila kada Adolf Pomezni drži lutku, kada je Sead Bejtović na sceni ono što bih ja htio biti u životu, kada je Zvonko Marković kralj na sceni, a uvijek je bio kralj scene što god da je igrao, kada Rejhan Demirdžić kaže „kompot”, i to bude savršeno izgovorena riječ, iako je trebao reći nešto sasvim drugo, kada Zoran Bečić kaže „dobro veče”, i više nitko drugi tako ne može, kada Ines Fančović kaže bilo što, i to bude baš to, kada Jasna (i jedna i druga) nešto doda i onda je baš to što treba biti dodano, kada je Marija Danira na sceni ono što je uvijek i zauvijek, dama, kada Vesna Mašić nešto dramatično kaže, jer mora biti dramatično rečeno, kada se otvori zavjesa i počne istinska stvarnost, ona koja nam je pred očima, istina svijeta, njegova jedina velika scena, a ne lažni svijet, sitne tezge politikanata, nakupaca i drugih propalica.

Mnogi glume da su nešto, lažu da su nešto. Glumci na sceni su baš to što jesu. Oni jesu. Kralj na sceni je kralj, kraljica je kraljica, ništa drugo. Glumci su svoja vlastita stvarnost. Nigdje kao na sceni ne vidiš ponovo žive heroje tragedija, junake drama, a i autore tih tekstova. Duh starih vremena se spusti, umiri, kao da sa svitanjem nestane, a onda ga navečer eto opet: živi doba Eshila, velikog Shakespearea, na sceni je ponovo živ Molière, ni Brecht se ne predaje. Na sceni se napisana riječ vraća u govor, razgovor, u drugom upućenu riječ, postaje glas, fonema, drama događaja, veselo kazivanje Puka, zlokobno Richarda III. A kada kažem Omer i Merima u sjećanju mi se pojave Branko Ličen i Svjetlana Knežević, kada kažem Hasanaginica vidim Nadu Đurevsku, kada izgovorim ime Hamleta vidim različite likove, vidim lica glumaca koje sam u ulozi Hamleta gledao.

Teatar je zapravo svetilište. Bio i ostao. U njemu se ponovo probudi duh davnih vremena, u njemu opet uskrsne ljepota jučerašnjih dana, u njemu zauvijek istina. U njemu život rituala. Puno veći, puno ljepši od rituala života.  Ništa dobro nisam opisao, a trudio se, s ljubavlju pokušao. Ama ja znam: magiju ne možeš opisati. Samo živjeti. Čudo živjeti. A onda, kada to uspiješ, i sam si se čudu pridružio. Baš bih volio kada bih mogao o tome napisati tekst. Sve mi se čini da sam, evo sad, novu knjigu započeo.

Branko Ličen i Svjetlana Knežević u predstavi Omer i Merima (režija Vlado Jokanović, Narodno pozorište Sarajevo, sezona 1970/71.)