Ni naši lideri ni obični građani ne shvataju da se događa revolucionarni trenutak, da je raspon mogućnosti vrlo širok i da je eventualni ishod vrlo neizvjestan.
Evropa mjesečari u zaborav, a građani Evrope se moraju probuditi prije nego što bude prekasno.
Ako to ne učine, Evropska unija otići će putem Sovjetskog saveza iz 1991. godine. Ni naši lideri ni obični građani ne shvataju da se događa revolucionarni trenutak, da je raspon mogućnosti vrlo širok i da je eventualni ishod vrlo neizvjestan.
Većina nas pretpostavlja da će budućnost manje ili više nalikovati sadašnjosti, ali ne mora nužno biti tako. U svom dugom i sadržajnom životu svjedočio sam periodima koje nazivam radikalnom nestabilnošću. A danas živimo u takvom periodu.
Sljedeća ključna tačka bit će izbori za Evropski parlament u maju 2019. godine. Nažalost, antievropske snage će uživati kompetitivnu prednost u glasanju. Nekoliko je razloga za to, uključujući i zastarjeli stranački sistem koji prevladava u većini evropskih zemalja, i praktičnu nemogućnost promjene ugovora i nedostatak pravnih instrumenata za discipliniranje država članica koje krše principe na kojima se temelji Evropska unija.
Evropska unija može nametnuti acquis communautaire (pravna stečevina EU) državama kandidatkinjama, ali nema dovoljne kapacitete da privoli zemlje članice da mu se povinuju.
Zastarjeli stranački sistem koči sve one koji žele sačuvati vrijednosti na kojima je zasnovana EU ali pomaže onima koji žele zamijeniti ove vrijednosti nečim radikalno drugačijim. Ovo vrijedi za pojedinačne zemlje, a još više za transevropske saveze.
Stranački sistemi pojedinih država odražavaju podjele koje su bile važne u 19. i 20. stoljeću, poput sukoba između rada i kapitala. Ali rascjep koji je danas najvažniji je između proevropskih i antievropskih snaga.
Njemačka
Dominantna zemlja u EU je Njemačka, a dominantan politički savez u Njemačkoj – između Kršćansko-demokratske unije (CDU) i bavarske Kršćansko-socijalne unije (CSU) – postao je neodrživ.
Savez je funkcionirao dok u Bavarskoj nije bilo značajnije stranke na desnici od CSU-a. To se promijenilo usponom ekstremne Alternative za Njemačku (AfD). Na septembarskih lokalnim izborima, CSU je imao najgori izborni rezultat u više od 60 godina, a AfD je po prvi put ušao u Bavarski parlament.
Uspon AfD-a poništio je razlog postojanja CDU-CSU saveza. Međutim, taj savez ne može biti poništen bez novih izbora koje sebi ni Njemačka ni Evropa ne mogu priuštiti. Zato sadašnja vladajuća koalicija ne može biti tako snažno proevropska kako bi bila da nema AfD-a kao prijetnje s desnice.
Situacija je daleko od beznadežne.
Njemački Zeleni iskrsnuli su kao jedina dosljedna proevropska stranka u zemlji te nastavljaju rasti u anketama, dok će čini da je AfD dosegla svoj vrhunac (osim u bivšoj Istočnoj Njemačkoj). Ali sada glasače CDU-CSU predstavljaju stranke čija je predanost evropskim vrijednostima ambivalentna.
UK i Brexit
I u Ujedinjenom Kraljevstvu zastarjela partijska struktura sprječava volju naroda da dođe do izražaja na odgovarajući način. I laburisti i konzervativci su podijeljeni unutar sebe, a njihove vođe Jeremy Corbyn i Theresa May su toliko odlučni u provođenju Brexita da su dogovorili suradnju kako bi ga proveli.
Situacija je toliko komplicirana da većina Britanaca želi da to što prije završi, iako se radi o trenutku koji će odrediti budućnost zemlje u narednim decenijama.
Suradnja Corbyna i May izazvala je protivljenje u obje stranke, što u slučaju laburista gotovo graniči sa pobunom. Dan nakon što su se Corbyn i May susreli, May je objavila program pomoći osiromašenim izbornim jedinicama na sjeveru Engleske, koje podržavaju laburiste i Brexit. A Corbyna sada optužuju da je prekršio obećanje koje je dao na stranačkom kongresu u septembru 2018. godine, da će podržati drugi referendum o Brexitu ako održavanje izbora ne bude moguće.
Javnost također postaje svjesna teških posljedica Brexita. Šanse da će dogovor Therese May biti odbačen 14. februara raste svakim danom. To bi moglo potaknuti podršku za novi referendum ili, još bolje, za povlačenje britanskog Članka 50 (Lisabonskog ugovora).
Italijanske neprilike
I Italija se nalazi u sličnim neprilikama.
EU je učinila fatalnu pogrešku 2017. godine strogom provedbom Dablinskog sporazuma, koji nepravedno opterećuje zemlje u koje migranti prvo ulaze, poput Italije. To je italijansko dominantno proevropsko i proimigracijsko biračko tijelo gurnulo u ruke antievropske Sjeverne lige i Pokreta pet zvjezdica, 2018. godine. Donedavno dominantna Demokratska stranka sada je u rasulu.
Kao rezultat, značajan dio biračkog tijela koji je i dalje proevropski, nema stranku za koju bi mogao glasati. Međutim, u toku je pokušaj organizacije ujedinjene proevropske liste. Slično preslagivanje stranačkih sistema događa se u Francuskoj, Poljskoj, Švedskoj i vjerojatno drugdje.
Kada su u pitanju transevropske alijanse, situacija je još gore.
Nacionalne stranke imaju bar neke korijene u prošlosti, dok su transevropske alijanse u potpunosti usmjerene ka interesima stranačkih vođa. Evropska pučka stranka (EPP) je najgori primjer. Gotovo je u potpunosti lišena principa, što je demonstrirala zadržavši u svome članstvu stranku Fidesz mađarskog premijera Viktora Orbana kako bi sačuvala većinu u Evropskom parlamentu i samim tim kontrolu nad raspodjelom ključnih pozicija u EU.
Antievropske snage u nekim usporedbama čak mogu izgledati dobro: one imaju bar neke principe, čak i ako su odvratni.
Interesi Evrope
Teško da će proevropske stranke izboriti pobjedu na izborima u maju ukoliko interese Evrope ne stave ispred vlastitih interesa.
I dalje vrijedi argument očuvanja Evropske unije kako bi se radikalno reformirala. Ali to će zahtijevati radikalne promjene u EU. Trenutno vodstvo podsjeća na politbiro u vrijeme raspada Sovjetskog saveza – nastavlja izdavati ukaze kao da još uvijek nešto znače.
Prvi je korak u obrani Evrope od njenih neprijatelja, i unutrašnjih i vanjskih, jeste prepoznavanje veličine prijetnje koju oni predstavljaju. Drugi je buđenje uspavane proevropske većine i njena mobilizacija u obrani vrijednosti na kojima je EU bazirana.
U suprotnom, san o ujedinjenoj Evropi mogao bi postati noćna mora 21. stoljeća.