Cvijetić: Esej o zvonu punom vode

Htio sam, naime, napisati da se moje djelo sastoji od dvaju dijelova: od onog koji je ovdje pred nama, i od svega onog što nisam napisao.

Za Borgesom – moje riječi ne znaju da ja postojim. Tko me mrtav kaže – ponesem mu svijet.
Prazna slama, ili mlaćenje prazne slame, kaže se za prazan, isprazan govor, ništavilo, govor bez građe, govor bez sadržaja.

Dakle, jezik kada ne služi svojoj svrsi – nastaje govorenje radi govorenja – toaletika.
Kao i izmet, tako i govorenje oslobođeno sadržaja, jest iscrpljeni ostatak sadržaja koji odbacujemo. Izmet je, slijedom, leš hrane, ono što preostaje kad organizam iscrpi sve vitalno za život. Izmet je prikaz smrti koji sami proizvodimo u procesu održanja života.
Izmet je odbojan, jer približava smrt na opasnu blizinu.

Tako i rečena prazna slama, ne može više poslužiti niti komunikaciji, jer je ono što je preostalo.
Dakle, možemo govoriti smrt.
Ispraznim govorom približenu smrt.
Sebi ne govorimo naglas.
Sebi smo uvijek psalm.

Možemo unositi govorenje u sebe, poput hrane i izbacivati smrt govora, iscrpljenog od vitalnosti.
I konačno – taj izraz – “ne kenjaj”, “nemoj srati” – ili još konačnije – “nemoj mi filozofirati”.
Fiziologija u govoru, drži vilicu u strahu od raspadanja davno izgovorenog. Još Jeremija veli da je čovjek stavio usta u prašinu.

U Mediteranskom brevijaru, Matvejević piše kako cvrčci cvrče od jutra do večeri, a zrikavci od večeri do jutra.
Cvrčci umiru u sumrak, hor po hor, zrikavci u zoru, oprani rosom.

Životinja nema resurs jezika i ne može u sebe unositi govorenje, niti ga može preživati/prežvakivati s praznom slamom.
Može samo zinuti na nebo, kao napušten rukav minerove košulje, darovane za nov krov.
 

P.S.

"Možda će Vam pomoći ako napišem par riječi o svojoj knjizi [naime Tractatusu]. Smisao te knjige je etički. Jednom sam u predgovor htio staviti rečenicu koju Vam sada pišem jer će Vam možda biti ključ:

htio sam naime napisati da se moje djelo sastoji od dvaju dijelova:
od onog koji je ovdje pred nama, i od svega onog što nisam napisao.

I upravo taj drugi dio je važan. Moja knjiga naime takoreći iznutra omeđuje ono etičko; i uvjeren sam da se ono, strogo, može omeđiti jedino tako. Ukratko, vjerujem: sve ono o čemu danas mnogi blebeću, ja sam to u svojoj knjizi utvrdio tako što sam o tome šutio. I zato će ta knjiga, ako nisam u velikoj zabludi, kazivati mnogo toga što Vi sami želite reći, ali možda nećete vidjeti da je to u njoj kazano."

L. Wittgenstein, iz pisma 1919.

 

NOMAD - Darko CVIJETIĆ:
Volandova obljetnica