Prijete li društvene mreže demokratiji?

Facebook, Google i Twitter trebali su spasiti politiku s obzirom da se korektnim informisanjem potiskuju predrasude i lažne tvrdnje.

Bernard Crick, stručnjak za političke nauke je 1962. godine objavio knjigu po naslovom U odbranu politike. U njoj tvrdi da umijeće političke trgovine nije nimalo otrcana stvar te da ono omogućava ljudima različitih uvjerenja da žive zajedno u mirnom i uspješnom društvu. U liberalnoj demokratiji niko ne dobiva tačno ono što želi, ali svako uglavnom ima slobodu da živi onako kako odabere. Međutim, bez korektnih informacija, bez civiliziranog odnosa i pomirenja, društva rješavaju međusobne razlike koristeći se metodom prisile.

Kako bi Crick bio zaprepašten lažima i predrasudama koje smo vidjeli na saslušanjima pred komisijom Senata u Washingtonu. Ne tako davno postojanje društvenih mreža nudilo je obećanje jedne prosvjetljenije politike jer tačne informacije i neometana komunikacija pomažu dobronamjernim ljudima da prognaju korupciju, netrpeljivost i laž. Ipak, Facebook je priznao kako je prije i poslije američkih izbora, između januara 2015. i augusta 2017. godine, 146 miliona njegovih korisnika na ovoj platformi vjerovatno vidjelo ruske dezinformacije. Googleov YouTube priznao je postojanje 1.108 video klipova povezanih s Rusima, a Twitter je priznao da je takvih 36.746 profila na toj društvenoj platformi. Tvrdnja da su nam društvene mreže donijele prosvjetljenje tada nije mogla biti dalja od istine – društveni mediji su širili otrov.

Problematična uloga Rusije je samo početak. Od Južne Afrike do Španije, politika postaje sve gora. To je djelimično zbog toga što širenjem neistina i uvreda, umanjivanjem sposobnosti birača da procijene kandidate i sve gorom pristrasnošću, društveni mediji ugrožavaju uslove za političko trgovanje o kojima je Crick govorio, tvrdeći da jačaju slobodu.

 

Stvari nam sve kraće zadržavaju pažnju

Korištenje društvenih medija ne samo da uzrokuje podjele nego ih još više produbljuje. Financijska kriza u razdoblju od 2007. do 2008. potaknula je bijes običnih građana protiv bogate elite koja je otišla predaleko, ostavivši sve iza sebe. Kulturološki ratovi podijelili su birače prema identitetu, a ne prema klasi. Društvene mreže nisu jedine koje vrše polarizaciju – pogledajte situaciju s kablovskom televizijom i dijaloške emisije na radiju. No, dok je Fox News poznat, društveno-medijske platforme su nove i još uvijek ne razumijemo potpuno kako funkcioniraju. Ali, zbog načina na koji funkcioniraju imaju izuzetan utjecaj.

Ove mreže zarađuju prikazujući vam fotografije, osobne poruke, vijesti i oglase. S obzirom da mogu pratiti vašu reakciju, znaju kako vam se uvući pod kožu. Prikupljaju podatke o vama kako bi kreirali algoritme i odredili šta će vas zainteresirati u "ekonomiji zasnovanoj na pažnji kupca" koja svim silama nastoji korisnike natjerati da otvaraju stranice, listaju ih do kraja i dijele i da te radnje neprekidno ponavljaju. Svako ko želi formirati nečije mišljenje može napraviti na desetine reklama, analizirati ih i vidjeti čemu je najteže odoljeti. Rezultat je nevjerovatan: jedna studija otkrila je da korisnici u bogatim zemljama 2.600 puta dnevno dotaknu svoj telefon.

Bilo bi divno kad bi takav sistem pomagao da mudrost i istina izađu na vidjelo. No, bez obzira šta kaže Keats, istina nije ni približno lijepa koliko traži naporan rad – pogotovo kad se s tom istinom ne slažete. Svako ko je na Facebooku zna kako umjesto da nudi mudrost, sistem dijeli kompulsivne informacije koje imaju tendenciju da jačaju korisnikove predrasude.

To otežava provođenje politike otpora koja se, barem u SAD-u, održala tokom 1990-ih. Budući da različite strane vide različite činjenice, one nemaju istu empirijsku osnovu za postizanje kompromisa. Budući da svaka strana stalno sluša da oni drugi nisu dobri ni za šta osim za fabriciranje laži, loših namjera i kleveta, u sistemu ostaje sve manje mjesta za suosjećanje. Budući da su ljudi usisani u jedan vrtlog u kom vladaju sitničavost, skandali i uvrede, gube iz vida ono što je zaista važno za društvo u kom zajedno žive.

Na taj način se diskreditiraju kompromisi i suptilnost liberalne demokracije, a podstiču se oni političari koji opstaju na račun zavjera i političkog “domorodstva”. Uzmite u obzir ispitivanja pred Kongresom vezana za rusku umiješanost u izbore i specijalnog tužioca Roberta Muellera, koji je već  izdao prve optužnice. Nakon što je Rusija napala Ameriku, Amerikanci su završili napadajući jedni druge. S obzirom da su tvorci američkog Ustava htjeli zadržati prodor tirana i mafije, društveni mediji otežavaju politički zastoj u kojem se našao Washington. U Mađarskoj i Poljskoj, gdje nema takvih ustavnih ograničenja, društvene mreže pomažu u održavanju nelegalnog demokratskog društva u kom pobjednik uzima sve. U Mianmaru, gdje je Facebook glavni izvor vijesti za mnoge, produbio je mržnju prema narodu Rohingya, žrtvama etničkog čišćenja.

 

Društveni mediji, društvena odgovornost

Šta se treba poduzeti? Kao i uvijek, ljudi će se prilagoditi. Istraživanje je pokazalo da samo 37% Amerikanaca vjeruje informacijama koje dobija putem društvenih mreža, što je upola manje od povjerenja koje ukazuju printanim medijima – novinama i magazinima. No, tokom ovog perioda potrebnog za prilagođavanje, loše vlasti koje vode lošu politiku mogu nanijeti dosta štete.

Društvo je uspostavilo instrumente, kao što su tužbe za klevetu i zakoni o vlasništvu, kako bi obuzdalo “stare” medije. Neki pozivaju na uvođenje odgovornosti i za kompanije koje u vlasništvu imaju društvene medije, kao izdavače koji objavljuju informacije na svojim platformama, da bi se osiguralo da djeluju transparentnije i da bi ih se tretiralo kao monopoliste čiju je dominaciju potrebno ukinuti. Sve ove ideje imaju smisla, ali da bi se bilo koja od njih provela nešto se mora dati zauzvrat. Kada Facebook prikuplja podatke i upućuje ih nezavisnim jedinicama na provjeravanje činjenica, nema dovoljno čvrstih dokaza da Facebook na taj način utječe na ponašanje svojih korisnika. Nadalje, političke izjave nisu kao bilo koja druga vrsta izjava; opasno je tražiti od nekolicine veliki firmi da odrede šta je pozitivna stvar za neko društvo. Kongres želi osigurati transparentnost u vezi s financiranjem političkog reklamiranja, ali dosta štetnih utjecaja dolazi od ljudi koji neoprezno dijele vijesti iz izvora koji jedva da su vjerodostojni. Nastojanja da se slome divovi u kakve su izrasle društvene mreže možda ima smisla kada se na to gleda kao na pitanje povjerenja u medije, ali to ne bi pomoglo kada su u pitanju političke izjave—povećanje broja platformi bi zaista dodatno otežalo upravljanje ovom industrijom.

Postoje drugi načini da se stvari poboljšaju. Društveni mediji bi trebali prilagodti svoje stranice tako da se jasnije vidi da li neka vijest dolazi od prijatelja ili provjerenog izvora informacija. Mogli bi uz informacije koje se dijele staviti i podsjetnik o šteti koju može uzrokovati dezinformisanje. Za naglašavanje nekih političkih poruka često se pribjegava korištenju programiranih aplikacija. Twitter bi mogao zabraniti najgore političke poruke ili ih bar obilježiti. Ono što bi bilo još značajnije, mogli bi prilagoditi svoje algoritme kako bi senzacionalističke naslove koji imaju za cilj privući korisnike da otvore neku vijest stavili niže u feedu. Ove promjene bi išle na štetu poslovnih modela čiji je cilj uvođenje monopola na pažnju korisnika pa bi možda bilo logično da se ovakva ograničenja nametnu putem zakona ili odgovarajućih regulatornih institucija.

Društvene mreže se zloupotrebljavaju. Ali, ukoliko ima volje, društvo ih može koristiti za svoju dobrobit i ponovo oživjeti taj rani san o prosvjetljenju. Za liberalnu demokratiju, ulozi ne mogu biti veći.