Imširević: Recept za jedno domaće jelo

"Knjige posvećene bh. drami nisu obimne i u njima nema puno imena. Istorija našeg pozorišta je manje zanimljiva od kuharice sa receptima za bosanska jela."

Domaća kuhinja možda i nije uvijek naš izbor. Godine gastronomskog i turističkog iskustva natjeraju nas da se zaljubimo u jela kreirana u dalekim zemljama koje nikad nismo obišli, čija imena nam lome jezik, a nepoznati začini ga pale i razbuđuju osjetila za koja nismo ni znali da ih posjedujemo. Ta jela, budimo iskreni, najčešće jedemo po novootvorenim restoranima koji prizivaju Libanon, Meksiko, Španiju, Alžir, Kinu, a u svoja četiri zida, gdje nas tjeraju da "čuvamo religiju", naše majke i tetke, supruge i sestre, još uvijek spravljaju domaća jela neprivlačnih imena, ali toliko ukusna da ih kao po pravilu, u prisustvu članova familije i najboljih prijatelja, jedemo – golim rukama. Borimo se sa domaćom kuhinjom kako se epski junaci bore sa svojim opjevanim neprijateljima. 

Vrijeme je da iz kuhinje pređemo u pozorišnu salu. Ostavimo vrata otvorena, neka nas prati ugodni miris iz šerpe u kojoj se krčka domaće jelo, i stanimo na scenu bosanskohercegovačkog teatra. Šta osjetimo? 

Već godinama, od nekolicine ljudi iz pozorišne profesije, ali i brojnih novinara, slušamo žalopojke u kojima se nariče nad sudbinom teatra, o nedovoljnom "praćenju trendova", o teatru koji "kaska za Evropom" i koji "nije aktuelan, angažovan i dovoljno provokativan". Ne postoji ozbiljna analiza, a ne posjedujemo ni osnovne statističke podatke koji bi nam dozvolili da započnemo sa ozbiljnijim promišljanjem budućnosti, ili bar sadašnjosti, teatra koji stvaramo i čiji smo dio. Dakle, usudit ću se priznati da ne znam kakav teatar treba biti, ali sam posve siguran da bi bilo poželjno da liči na "domaću kuhinju". To, naravno, ne isključuje dugo prizivano "praćenje trendova", već nas naprosto primorava da se oslonimo na ono što nas okružuje, što nam je pri ruci, baš kao što domaća jela zahtijevaju sastojke koje bez problema pronalazimo u vlastitim baštama, saksijama na balkonu ili obližnjim pijacama. I, da budem potpuno jasan, konačno bez nepotrebnih metafora koje zatrpavaju posve jednostavnu misao, našem pozorištu treba – domaća drama. 

Repertoar naših pozorišta u proteklih par decenija dozvoljava mi da tvrdim kako naš teatar ne kaska za Evropom, ne ide ni u korak, a jasno je, dakako, i ne trči ispred nje. Neimenovani kritičar stanja bh. teatra, ovom slikom trke između konja i bika, podrazumijeva neizbježnost trčanja u istom pravcu. Ja sam posve siguran da naš teatar ima pravo (prstohvat dužnosti dodajte po vlastitom ukusu) kretati se u potpuno suprotnom smjeru, ka vlastitim interesima, prateći sopstvene priče i u potjeri za problemima koji su samo ili najviše – naši. Domaći tekst nam dozvoljava upravo to, da progovorimo iz svog iskustva i jezikom ljudi koji su nam bliski, čije sudbine dijelimo. Na pozorišnim stvaraocima je da aktuelnosti dodaju epitet "teatarski", jer aktuelnost, sama po sebi, nije kvalitet koji tako često prizivamo. Takođe, teatarska "provokacija" nije uvijek dobro shvaćen termin. Nerijetko ga krademo iz "rječnika politike", pa izazivanje shvatamo kao agresiju i svojevrsno nadmetanje "dviju ili više zaraćenih strana". Ja (dopustit ćete mi da rečenicu započnem zamjenicom iza koje se najviše volim sakriti) izazivanje, iliti provokaciju, prepoznajem i u najjednostavnijem ljudskom dodiru, u tom divnom činu koji prikazuje ljudsku bliskost, ali i krhkost. Domaći dramski tekst bi, kao i svaka dobra umjetnost, trebao biti u stanju "prenijeti poruku" od kože do mozga. 

Knjige posvećene bh. drami nisu obimne i u njima nema puno imena. Istorija našeg pozorišta je, još uvijek, manje zanimljiva od kuharice sa receptima za bosanska jela. Osobno, među nekolicinom tih tekstova koji su prije rata igrani na sarajevskim pozorišnim scenama, meni je "najukusnija" drama Velimira Stojanovića Nije čovjek ko ne umre. Uz njega tu je još nekoliko autora, ali su najbrojniji oni koji su u pozorište bježali povremeno, tu se sakrivali kada bi se osjetili nesigurnim i zapostavljenim u književnosti. Najsretniji bi se ušuškali na filmu.

I, kao što rekoh, ne posjedujem ozbiljnu statistiku, ali me i površan pogled bačen na programske knjižice naših pozorišta, čini sretnim jer vidim da se u protekloj deceniji, na scenama Sarajeva, Zenice, Mostara, Banja Luke, odigralo više domaćih tekstova nego u tri puta dužem periodu dok smo bili dio Jugoslavije. Strpljivo ćemo sačekati radove budućih teatrologa, njihove analize i zaključke, a do tada radovati se činjenici da brojni mladi pisci odlučuju progovoriti kroz dijalog, kroz žive glumce na sceni. Bosanska dramska kuhinja obogaćena je dramama Almira Bašovića, Dragana Komadine, Adnana Lugonića, Nejre Babić, Mirze Skenderagića, Darija Bevande, Aide Pilav, Borisa Lalića, Tanje Šljivar... Naši reditelji više ne posežu samo za, tako često "prekuhanim" ili "zagorjelim" dramatizacijama romana Ive Andrića, Meše Selimovića, Derviša Sušića, već svoju "glad" utažuju pričama Karima Zaimovića, Selvedina Avdića, Aleksandra Hemona, a zahvaljujući "rijetkim travkama" koje rastu samo na ovim divljim i gotovo nepristupačnim područjima, iz naše teatarske kuhinje dolaze jela čiji je okus jak, prepoznatljiv, strancima ponekad odbojan i neprihvatljiv (kao glavuša ili u agdu potopljen kolač), ali našem organizmu potreban, ne zbog nutritivnih vrijednosti niti zbog gastronomskih dosega, već zbog – utjehe. 

Dobar teatar može, baš kao i dobra hrana, pružiti utjehu. O pretilosti ćemo drugi put.