Dnevnik Ane Frank

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank zbirka je dnevničkih zapisa koje na svoj rođendan počinje pisati 13-godišnja djevojčica. Prvi zapis je od 12. juna 1942. godine a posljednji od 1. augusta 1944. godine.

Tri dana kasnije Grüne Polizei provalila je u Tajno sklonište i Anu i njenu porodicu odvela u koncentracione logore; Ana je umrla dva mjeseca prije oslobođenja Nizozemske, u logoru u Bergen-Belsenu. Preživio je samo njezin otac Oto Frank. Nikada nije otkriveno kako je Gestapo pronašao Tajno sklonište.

Među hrpom starih knjiga i časopisa što su ostale na podu Tajnog skloništa, nađen je i Anin dnevnik. Dnevnik Ane Frank čine Anini originalni zapisi, izostavljen je samo manji broj ulomaka.

Prošlog maja objavljeno je da su naučnici Muzeja Ane Frank pomoću digitalne tehnologije otkrili nove zapise na stranicama originalnog dnevnika koje je Ana zapisala a kasnije su ih, ona ili njezin otac, prelijepili smeđim papirom.

Originalni dnevnik čuva se na sigurnom a otkriće je uslijedilo tokom pregleda i fotografiranja rukopisa koje se redovito vrši svakih 10 godina.

Kako piše The Guardian, radi se o četiri proste šale i zapisima o seksu, kontracepciji i prostituciji. “Ko god pročita nova poglavlja, neće moći da se ne nasmije”, komentirao je ovo otkriće direktor Nizozemskog instituta za Holokaust.

Dnevnik je preveden na više od 60 jezika i prodan u više od 30 miliona primjeraka. NOMAD donosi dva zapisa napisana 20. juna 1942. godine.

subota, 20. lipnja 1942.

Nekoliko dana nisam pisala jer sam prije svega željela razmisliti o svom dnevniku. Čudno je pomisliti da bi netko poput mene mogao voditi dnevnik, a ne samo zbog toga što to nikad do sada nisam činila, već zato što mi se čini da ni mene - ni bilo koga, uostalom - neće zanimati povjeravanja trinaestogodišnje učenice. Pa što onda? Želim pisati, ali više od toga želim iznijeti na vidjelo razne stvari koje leže zakopane duboko u mom srcu.

Postoji poslovica "Papir podnosi više nego čovjek"; sjetila sam je se jednoga od svojih ponešto sjetnih dana dok sam sjedila brade naslonjene na ruku dosađujući se i osjećajući se tromom čak i za donošenje odluke hoću li izaći ili ostati kod kuće. Da, papir nedvojbeno mnogo podnosi, a kako ne namjeravam ovu tvrdo ukoričenu bilježnicu, ponosno nazvanu "dnevnik", ikomu pokazati sve dok ne nađem pravoga prijatelja, dječaka ili djevojčicu, vjerojatno nikomu nije stalo do toga. A sada dolazim do srži stvari, do razloga što sam počela voditi dnevnik: zato što nemam takvoga pravog prijatelja.

Izrazit ću se jasnije jer nitko neće povjerovati da se trinaestogodišnja djevojčica osjeća posve samom na svijetu, niti je to baš tako. Imam drage roditelje i sestru od šesnaest godina. Poznajem tridesetak osoba koje bi se mogle nazvati prijateljima - imam cijele niske dečkiju koji jedva čekaju da me vide, a kad ne uspiju, virkaju u ogledalcima u razredu. Imam rođake, tete i ujake, koji su također dragi, imam dobar dom - ne, ne čini se da mi išta nedostaje. Ali sa svim mojim prijateljima je jednako: samo šala i zabava, ništa više.

Nikad ne mogu progovoriti o nečemu izvan uobičajenih tema. Čini se da se ne možemo zbližiti, to je korijen nevolje. Možda mi nedostaje pouzdanje, ali to je tako, neumitna činjenica koju, izgleda, ne mogu izmijeniti.

I stoga ovaj dnevnik. Da bih u svom duhu uvećala sliku prijateljice koju toliko dugo iščekujem, ne želim u dnevnik zapisivati niz velikih činjenica kao što većina ljudi čini, već želim da sam taj dnevnik bude moja prijateljica a zvat ću je Kitty. Nitko neće shvatiti o čemu govorim ako ovako iznebuha počnem pisati Kitty, stoga ću - premda nevoljko - započeti kratkim opisom svoga života.

Moj otac se oženio mojom majkom kad mu je bilo trideset šest godina a njoj dvadeset dvije. Moja sestra Margot rođena je 1926., u Frankfurtu na Maini; onda sam došla ja, 12. lipnja 1929, a kako smo Židovi, emigrirali smo 1933. u Nizozemsku, gdje je moj otac postao direktor tvrtke "Travies". Ova tvrtka je tijesno povezana s tvrtkom "Kolen i kompanija", u istoj zgradi; moj otac je njen partner.

Međutim, ostatak naše obitelji osjetio je djelovanje Hitlerovih antižidovskih zakona te je život bio ispunjen brigom. Godine 1938, nakon pogroma, moja dva ujaka pobjegli su u Sjedinjene Države. Bakica je došla k nama; tada je imala sedamdeset tri godine. Nakon svibnja 1940. naglo je nestalo dobrih vremena: najprije rat, a onda kapitulacija iza koje je slijedio dolazak Nijemaca, i onda su doista počele patnje nas Židova. Antižidovski proglasi hitro su slijedili jedan za drugim. Židovi moraju nositi žutu zvijezdu, Židovi moraju predati bicikle, Židovi su protjerani iz vlakova i zabranjeno im je voziti auto. Židovima se dopušta kupovanje jedino između tri i pet sati, i to samo u radnjama s natpisom "Židovski dućan".

Židovi moraju biti u kući do osam sati i čak ne smiju sjediti u vlastitom vrtu poslije toga sata. Židovima je zabranjeno posjećivati kazališta, kina i ostala mjesta za razonodu. Židovi ne smiju sudjelovati u javnim sportovima. Zabranjen im je pristup na plivališta, igrališta za tenis i hokej te ostale
sportske terene. Židovi ne smiju posjećivati kršćane. Židovi moraju ići u židovske škole... i još mnoge slične zabrane.

I tako, ovo nismo mogli raditi, a ono nam je bilo zabranjeno. Ali unatoč svemu tomu život je tekao dalje. Jopie mi je običavala govoriti: "Bojiš se bilo što učiniti jer je to možda zabranjeno."

Naša sloboda bila je strogo ograničena. Ipak su stvari bile još uvijek snošljive. Bakica je umrla u siječnju 1942; nitko neće saznati koliko je ona još uvijek u mojim mislima i koliko je volim.

Godine 1934. pošla sam u školu u Montessori Kindergarten i stalno išla onamo. Na kraju školske godine, bila sam u šestom B razredu, morala sam se oprostiti s gospođom K. Obje smo plakale, bilo je vrlo žalosno. Sa sestrom Margot pošla sam 1941. u židovsku gimnaziju, ona u četvrti razred, a ja u prvi.

Za sada je sve u redu za nas četvero; došla sam do današnjega dana.

***

subota, 20. lipnja 1942.

Draga Kitty,

odmah započinjem. U ovom trenutku sve je tako tiho, mama i tata su izašli a Margot je otišla igrati ping-pong s nekim prijateljima.

I ja u zadnje vrijeme dosta igram ping-pong. Mi koji igramo jako volimo sladoled, osobito ljeti kad se čovjek zagrije igrajući, pa obično završavamo u najbližoj slastičarnici, "Delphi" ili "Oasis", kamo Židovi smiju ići. "Oasis" je obično puna i u svom velikom krugu prijatelja uvijek uspijevamo pronaći nekog velikodušnog gospodina ili momka koji nas obdari s više sladoleda no što bismo mogle proždrijeti za tjedan dana.

Zacijelo će te prilično iznenaditi što u svojim godinama govorim o momcima. Na žalost, čini se da je to u našoj školi neizbježno. Čim neki dječak zapita možemo li zajedno kući biciklom i čim počnemo razgovarati, u devet od deset slučajeva mogu biti sigurna da će se smjesta zaljubiti preko ušiju i da me naprosto neće puštati iz svoje blizine. Naravno, nakon nekog vremena stvar se ohladi, osobito ako poklanjam malo pažnje plamenim pogledima i samo veselo okrećem pedale.

Ako pak dođe tako daleko da počnu spominjati "razgovor s ocem", lagano se okrenem na biciklu, padne mi torba, mladić je prisiljen sići i dodati mi je, a tada već započinjem razgovor o novoj temi.

Ovo su najneviniji tipovi; ima i onih koji dobacuju poljupce ili te pokušavaju uhvatiti za ruku, ali takvi kucaju na posve kriva vrata. Ja silazim s bicikla i odbijam nastaviti u njihovu društvu, ili se pak pretvaram da sam uvrijeđena i jasno i glasno im kažem neka se čiste.

Evo, temelj našega prijateljstva je položen, do viđenja sutra!

Tvoja Ana

 

NOMAD - Obavezna lektira:
Kovačić: Jama