Đerković: Živo sjećanje

Grad Sarajeva će nakon 27 godina posthumno dodijeliti priznanje Ivi Štandekeru.

Ivo Štandeker u jednoj od epizoda stripa "Bosanske basne"

Gradsko vijeće Grada Sarajeva nedavno je donijelo Odluku o dodjeli priznanja "Plaketa Grada Sarajeva" (posthumno) Ivi Štandekeru. Usvajanjem ove odluke Gradsko vijeće u članu 1. dodjeljuje Plaketu Grada Sarajeva, u članu 2. određuje da se Plaketa dodjeljuje u obliku svečane diplome te se u članu 3. naglašava da se Priznanje uručuje na Svečanoj sjednici Gradskog vijeća.

Posthumno. Nakon 27 godina.

Štandeker, fotograf i ratni izvjestitelj sedmičnika Mladina je tog juna 1992. godine, ušao u moj kvart Dobrinju koja je već dva mjeseca bila u totalnoj blokadi, opsada u opsadi. Smrtno je ranjen u blizini pješačkog mosta između naselja Dobrinja 2 i Dobrinja 3 od šrapnela granate. O Ivi znam više iz priča našeg dobrog zajedničkog prijatelja Tomaža. Tomaž, ilustrator Mladine, je zajedno sa Ivom bio autor kultnog stripa “Diareja” i redakcijski kreativni duo. On je u izdanju najveće francuske strip edicije Glenat objavio album pod nazivom “Bosanske basne”, jedan od najiskrenijih umjetničkih tragova o prošlom ratu. O ljudima (i) zvijerima. Tomaž je taj album i posvetio svome kolegi i prijatelju te ga je čak stavio u jednu od epizoda (basni).

Na mjestu smrtonosnog ranjavanja na Dobrinji, inicijativom prvog veleposlanika Republike Slovenije uređeno je spomen obilježje. Obilježje na obljetnicu smrti, obvezno posjećuju slovenski veleposlanik/ca na funkciji, delegacija sarajevskog kulturnog društva Cankar te njegove kolege i prijatelji (u početku nas je bilo možda pet-šest zajedno sa veleposlanikom, sada se tu svake godine već može nabrojati jedan čitav školski razred). Lani je dobio spomen-ploču i u rodnom mjestu Pesnici. Iste godine, tokom posjete spomen-obilježju na Dobrinji, veleposlanica Nj.E. Zorica Bukinac kazala je: "Sjećanje na Ivu Štandekera, po našem mišljenju, ne treba biti samo u spomenicima i u ovoj spomen-ploči, nego razlog za njegovu smrt, a i njegov život traži živo sjećanje (...)".

Onima (njegovim bližnjim i kolegama) koji se već 27 godina konstantno sjećaju, živo sjećanje nije plaketa (koliko god ta diploma bila "svečana"), oni to živo sjećanje konstantno imaju u sebi, u redakciji Mladine, u njegovoj rodnoj Pesnici, u njihovim hodočašćima na Dobrinju. Živo sjećanje prije je potrebno onima kojima je Ivo svoj život i smrt i dao na sjećanje, ukratko nama, pa slijedom toga i tim gradskim institucijama kojima je očito dosadno, no eto nešto da se radi. Država nešto duradi. Da se popuni kvorum laureata.

Ivo me često podsjeti na dragog Karima koji je također bio svojstven, načitan, obojica su pisali kratke priče i obožavali strip. Obojica su završili život tragično u istim okolnostima i u istom gradu. Godinama je Almir, Karimov (pred)ratni drug gurao inicijativu o spomen-obilježju za Karima u želji da se vizualno markira odsustvo nekog od nas, te tragične generacije. Trajalo je to dugo, čak i predugo, jer u Sarajevu se ljudi vole potpisati, no iz džepa otpisati, teže. Elem i srećom, Aleš je prije par godina ustanovio Festival ulične umjetnosti (FUU) i nekako se ta Almirova želja u okviru ovog festivala na kraju i ostvarila kroz mural (autori Stapić/Brezar/Demir) u ulici Musala preko puta FIS-a.
 
U Ivinom slučaju, u Sarajevu već postoji ta spomen-ploča na Dobrinji (ulica mu ne treba, pogotovu ako bi kao Karimova bila u predgrađu/zaleđu Sarajeva), no ako se već u tim gradskim institucijama nešto želi uraditi, onda bi se trebalo postaviti jedno hipotetičko pitanje, a to je: u kojoj galeriji ili muzeju ili arhivi u Sarajevu se nalaze fotografije i tekstovi Ive Štandekera?

Ako to nije slučaj, što je nažalost vrlo vjerojatno, da li ih je itko ikad potraživao? Da li ti brižni čimbenici gradskih institucija uopće znaju da li ti dokumenti postoje i gdje se nalaze? Nema ih mnogo s obzirom da se Ivo u opsjednuto Sarajevo ušuljao svega nekoliko dana prije pogibije, no upravo njegovom smrću su nam ti tekstovi i fotografije utoliko potrebniji jer su to njegovi živi tragovi, pa je samim tim njihova vrijednost neizmjerna.

Oni postoje i nalaze se u uredništvu Mladine i po domovima njegovih prijatelja i kolega (uključujući i autora teksta). Kad smo već kod sličnih sjećanja, u koliko biblioteka u gradu Sarajevu se mogu podići neka od djela Susan Sontag? Da ne idemo dalje...

Valjda je u Sarajevu moguće imati to živo sjećanje, pogotovu što su ti, kojih se (odjednom) sjećamo, za života ostavili žive tragove.

Ivo Štandeker