Đerković: Pad anđela (u množini)

Tokom tog mog gradskog trekkinga, jednim dijelom su me pratili "anđeli" francuskog umjetnika Louisa Jammesa.

Louis Jammes

Ima tomu par mjeseci da sam u povodu smrti sunarodnjaka moga sina, fenomenalnog glumca Brune Gantza, napisao tekst pod nazivom Pad anđela, anđela kojeg je utjelovio u filmu Wima Wendersa "Nebo nad Berlinom".

I ovaj tekst je naslovljen sa "Pad anđela", no u množini.

Priča počinje krajem 1993. godine, već se lagano ušlo u opsadnu rutinu, te ja imam slobodno, i umornim hodom idem u posjet svojoj majci koja je, po već tko zna koji put, na neuropsihijatrijskom odjelu Koševske bolnice. Pad jednog dijela mog naselja (do naše zgrade), transporteri u ulici, haustorske borbe, dobili su kulminaciju u majčinom boravku pod ključem na prvom katu navedene ustanove.

Moja zgrada je prva/posljednja u opsadnom gradu (ovisno sa koje se strane gleda), tj. prva crta podijeljenog kvarta Dobrinja. Do bolnice ima nekih 11 kilometara. Tih jedanaest kilometara hodanja (dužina tunela ispod Mont Blanca) je u to vrijeme bila čista arkadija, nešto između igrice "Mario Bros." i kultnog filma iz djetinjstva "The Warriors" Waltera Hilla sa itinererom "Call of Duty".

Prvo se sa moje Dobrinje 2b niz aveniju Mitsubishi (kako je danas samo starosjedioci nazivaju) silazilo na Dobrinju 2a, pa se prelazilo preko mosta sa pješčanim vrećama na Dobrinju 3 kako bi se pristupilo "barikadi" na Nedžarićima, tom uvijenom i ukletom kilometru između dva bivša olimpijska sela, Dobrinje i Mojmila. Onda se laganim trkom ulazilo u rov koji je vodio do pancirke na Mojmilu te se duž Alipašinog polja, dođe i do Švrakinog sela. Silaskom na RTV dom, prolazilo se pored Remize (garaže GRASA-a), pa se na Otoci pored kina Kumrovec skretalo ka Paromlinskoj, gdje sam odrastao sa babom i didom koji je kao željezničar došao iz Dalmacije službovati u Sarajevo (mislim da je nepotrebno govoriti za koga navijam). Kasnije se zaštićeno drvenim tarabama dolazilo do zgrade Energoinvesta, gdje je posao zaštite preuzela ruševna Maršalka i tako se ulazilo u Kranjčevićevu ulicu.

Tokom tog mog gradskog trekkinga, jednim dijelom su me pratili "anđeli" francuskog umjetnika Louisa Jammesa. Tada, uopće nisam znao tko je autor, važno je bilo da su tu, usput. Nekoliko ih je bilo na već dostatno ruševnoj zgradi na mjestu današnjeg parka Hastahana na Marijin dvoru, te malo podalje na fasadi zgrade u podnožju ulice Kralja Tomislava (kako se tada zvala), kroz koju sam se, obvezno svrativši kod Enke u "Kačako" (KAfa/ČAj/KOlači), peo polako do bolnice.

Meni osobno, kroz to opsadno putešestvije, uz grafite "Pink Floyd" u Titovoj ulici i "UNforgiven" na kontejneru na Skenderiji te kroz moju osobnu tragediju podijeljenosti, kasnije i gubitka, ti anđeli, bili su i još uvijek su markeri ondašnjeg duha, krika moje generacije, te istovremeno internacionalne i lokalne hipokrizije društva koje ne želi da si pogleda u oči. Ta tragična sarajevska djeca sa krilima, na fotografijama su u prirodnoj veličini i nikada nemaju zatvorene oči, gledaju drito… gledaju svoje živote, svoj grad… gledaju mene kako prolazim, jedan dan, drugi dan, sljedeća sedmica, sljedeća godina... 1994., 1995...

Louis je u Sarajevo došao drumom, onako kako se i treba negdje dolaziti, a ne mlaćenjem zraka. Poslije urađenih fotografskih portreta u Sarajevu, vrativši se doma, dosta je radio na njima kako vizualno, tako i simbolički. To nisu bili obični portreti koje u ratnom okružju često viđamo i koji zbog predrasuda gdje su urađeni, neobjektivno daju sliku portretisanog. Njegovi portreti su slojeviti i tako osobni. Intervencijom grebanja negativa, čitamo izravni prikaz stvarnosti izgrebanog grada, te se dodajući krila portretisanim, daje direktni hommage tim kalendarskim danima od kojih nijedan nije bio isti, jer na svakom uz datum u uglu piše broj ubijenih tog dana. Printane fotografije donio je nazad u Sarajevo i lijepio na skeletne gradske zidove Vijećnice, Fabrike duvana i gdje god je to bilo u mogućnosti te ih tako integrisao nazad u urbani pejzaž grada.

Žuta zgrada na kojoj su anđeli bili postavljeni u današnjem parku Hastahana, koliko se sjećam vojni granap prije rata, srušena je odavno, te je na istom mjestu trebao biti izgrađen "Muzej opsade – Umijeće življenja ‘92-‘96", završni dio iskrenog i tako direktnog projekta Suade Kapić. Da je došlo do izvedbe zgrade muzeja, bio bi to jedan lijep umjetničko-istorijski paradoks, gdje bi Louisovi anđeli, nastavili svoj život na istom mjestu. Projekat koji je pompezno najavljen od strane ni manje ni više no konzorcija nekoliko lokalnih udruga, pompezno je pao slijedom (ne)sposobnosti navedenih udruga i nezainteresovanosti današnjeg post-opsadnog društva i njegovog očito drugačijeg "umijeća življenja".

Zgrada koja se nalazi na uglu Danijela Ozme i ulice Koševo (kako se danas zove), svojom devastiranom iznutricom, meni je označavala uspon ka susretu sa majkom ili silazak na ravninu koja će trajati nekoliko sati nazad do mog doma na prvoj crti. U tom perimetru okolnih zgrada, izgorena do temelja djelovala je sablasno, no fasadni zidovi kao da su htijeli sačuvati tolike životne priče dojučeranjih stanara. Njegovi portreti anđela su bili raštrkani po fasadi kao izmišljeni prozori stvarnosti.

Mjesto u parku Hastahana gdje su tokom opsade bili postavljeni anđeli će na kraju najvjerojatnije završiti kao garaža ili u krajnjem slučaju, kao i sin od najvećeg sina bosanskog, u trezoru Centralne banke, dok je na fasadi obnovljene zgrade iz austrougarskog perioda u ulici Koševo, skoro na istoj liniji gdje su stajali Louisovi anđeli, u stilu Sarafiksa (oni koji su bili tada u Sarajevu, znaju o čemu se radi), zašarafljen reklamni displej neke udruge čiji je (po njima): "cilj da promoviše zdrave stilova života kroz inovativna, sistemska i održiva rješenja". 

U obližnjem parku, naspram Predsjedništva, 2005. godine, postavljen je rad drage prijateljice Aide Pašić (u suradnji sa još jednom kolegicom) koji je zajedno sa radovima Brace Dimitrijevića i Šobe, pobijedio na konkursu za Novi spomenik u organizaciji Centra za suvremenu umjetnost (SCCA). Rad pod nazivom "Eglen park ili Postament za podsjećanje" je kamena kocka/spomenik, na kojoj je uklesano : "Ja mislim, Ja vidim, Ja čujem, Ja govorim". Spomenik izražava stav osobne odgovornosti unutar suvremene umjetnosti i društva. U svom radu, autorice ističu poziciju individualne autorefleksije u odnosu na istoriju sa jedne i “osvajanje” društvenog prostora, s druge strane. Koncept ovog rada, gledajući današnje prilike odražava baš taj odnos lokalnog društva onda i danas te tranziciju samodopadnog "čuda sarajevskog otpora" u "dobro je, samo nek' ne puca".

Louisovi anđeli su se, nažalost, "izgubili" negdje u montaži filma "Opsada" njegovog sunarodnjaka koji je onda izvještavao iz Sarajeva, no srećom tu je dragi Antonije Nino Žalica, koji je 1993. godine u produkciji Nunine SaGA-e (Sarajevska grupa autora), uradio kratki film "Anđeli u Sarajevu" uz prateću muziku sarajevske grupe SCH. Film je dragocjen kao jedinstven vizualni trag, te stoga što koristi samo sliku i zvuk u pokušaju da odgovara "duhovnoj stvarnosti" tadašnjeg razorenog Sarajeva.

Anđeli su također, dio nukleusa "Sarajevo Storage", privatne kolekcije još jednog njegovog sunarodnjaka Pierrea Courtina, koja prateći sarajevsku hipokriziju i nezainteresovanost, namjesto da je već dio fundusa neke sarajevske kulturne institucije (te samim tim dostupna građanima grada čije ime nosi), ona trenutno visi u zraku, dok ne padne... u zaborav.

"Moj jedini strah jeste da među djecom koju sam fotografisao, i koji su na zidovima bili anđeli, tokom ovih godina od tada nisu postali anđeli u stvarnosti", kazao je Louis u jednom razgovoru sa Jacquesom Chancelom na nacionalnom kanalu France 3.

U ovih kvarat vijeka, tko zna gdje su ta djeca, u životu ili ne, u gradu ili u Njemačkoj na baušteli možda, tko zna… Što se zna, očito je da je tendencija da se što više ne zna. Anđeli su pali, kao i skoro većina vizualnih simbola opsade, ostaje samo usmena memorija*, a kako je i Muzej opsade pao, sve manje su šanse da buduća pokoljenja dobiju čistu sliku onog vremena.

Ostaje nam đir sa Memom.



*Dio kolekcije Muzeja opsade je i govorna istorija o iskustvu preživljavanja opsade, koja sadrži preko 60 sati video materijala u vidu intervjua, video materijala snimanih uživo i tematskih video kompilacija. Također, kolekciju čini i anketa o preživljavanju skoro 5.000 pojedinaca iz svih gradskih četvrti tokom opsade.