Polovinom ovog mjeseca bila je 24. obljetnica Karimove smrti.
Polovinom ovog mjeseca bila je 24. obljetnica Karimove smrti. Imao je 24 godine. Cijeli njegov život je prošao od njegove smrti.
Karima sam upoznao preko mog vječnog osnovno/srednjoškolskog druga Senada, jer su obojica bili strip-fanatici i povremeno su radili za Strip Art koji je nama, shodno publikovanim autorima (Harold Foster, Joe Kubert, Hermann Huppen, Sergio Aragonés, Alex Raymond) ove “svjetske, a naše” revije, bio svetinja. Kako je išao u Prvu gimnaziju tik uz našu Školu primijenjenih umjetnosti, bili smo često zajedno i na velikom odmoru jedući čuvene galete u kiosku ispred Ekonomskog fakulteta ili pitu u “Semberiji” iza Tržnice. Radi svog starog i njemu pripadajućeg bremenitog prezimena, upisao je Akademiju likovnih umjetnosti, no poslije nekoliko mjeseci radi samog sebe, prelazi na studij komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Sa ocem sam mu često sjedio u njegovom ateljeu na zadnjem katu zgrade pored Narodnog pozorišta. Bilo mu je teško koliko težina teška može biti. Ti naši susreti bili su mu dragi, koliko god su mu istovremeno bili teški jer je gledajući mene, gledao i Karima. Tko može pomisliti tu težinu gubitka vlastitog djeteta? Nitko živ. Imam nekoliko prijatelja koji su prošli kroz to. Žive duplo. 2006. godine, u suradnji sa magazinom DANI dok su još bili valjani papir, sam u auli još uvijek urušene Vijećnice postavio 24 strip oblačića (sna/želje) za svaki rođendanski san/želju, kratkog, ali slobodno možemo reći, nezaustavljivog Karimovog života. Prazni oblačići su bili otvoreni za bezgraničnu interpretaciju u kojoj sposobnost percepcije postaje preduslov za učestvovanje u samom djelu.
Posjetilac se pozivao na interakciju sa samim radom konfrontujući imaginarni sadržaj oblačića koji vizualno stoji iznad nekog drugog posjetitelja sa vlastitim imaginarnim čitanjem istog. Svojom bjelinom i čistoćom, oblačići su označavali (ne)ostvarene snove/želje jedne čitave generacije čiji su životi podijeljeni na tri dijela: prije, tokom i poslije rata. Svojim diskretnim uplitanjem, rad je sa druge strane, izražavao i nemogućnost prevazilaženja konstantnog sukoba snova sa stvarnošću. Radije nego da direktno napada sa tekstom koji bi bio reprezentacija sna, rad je preferirao povlačenje u prikrivenu sliku. U dobu digitalnih slika koje traže pažnju posmatrača korumpiranog od strane mas-medija, ovo djelo minimalistično u svom obliku, ali komplicirano u svom imaginarnom sadržaju, usmjeravalo je pogled na introvertirano i apstraktno putovanje.
Polovinom ovog mjeseca ušao sam ponovo u Vijećnicu. Kako sam ušao, u auli se lomio zvuk flaute. Već prvim momentom sam znao tko svira.
Enver, otac mog srednjoškolskog druga Anura.
I njegov sin je otišao na onaj svijet prije njega. Kako Enver kaže, izabrao je nebeski odlazak. Na jednom od kantuna prvog kata aule Vijećnice, na podu uredno poredane drvene sehare u kojima su do sada sakupljene 32 barokne blok flaute, naslagane periodično onako kako ih je skupljao i po različitosti materijala od kojeg su urađene.
Svira Enver u tišini, dok turisti ni ne znajući tko je i šta, prolaze pored njega. Svira Enver, a iz flaute izlazi skoro sve iz prve poruke njegovog „Manifesta Sarajevo“:
Od sebe ka drugima
Od objekta ka subjektima
Od jedine istine ka različitostima
Od suvišnog ka kreativnom
U rodnom gradu moje majke, onom sa kojim je potpisan najstariji dosad očuvani državni dokument postojanja susjedne mu države u kojoj sam se rodio, osobe kao što je Enver su nekad zvali oriđinali. Kažem nekad, jer više takovih ljudi nema. Nema više ljudi koji bi načinom komunikacije i življenja zauvijek ostavili svoj pečat u Gradu. U dubrovačkomu govoru riječ oriđino indikava da je taj netko oriđinalan – izvoran, svoj, takav i nikako drugačiji. U plitkom razumijevanju lokalnog društva, taj izraz ima pejorativan smisao, no u stvarnosti taj izraz je odraz suptilnog (najčešće bespomoćnog) odnosa većine naspram veličine unikuma. Namjesto južnačkog izraza “oriđino”, u „centru svita” Splitu, shodno njihovom (vrlo sličnom sarajevskom) mentalitetu neprihvatanja nekog tko je osebujan i nekonvencionalan, za tu osobu kažu „redikul“, prema talijanskome „ridicolo – smiješan, onaj koji izaziva porugu”, što je jedan sasvim suprotan stav i nerijetko pogrdan izraz.
Enver je u mojim shvatanjima, jedan od zadnjih sarajevskih, što bi se u Dubrovniku kazalo, oriđinala. Njegova ustrajnost, naspram vlastitog životnog projekta Muzeja suvremene umjetnosti ARS AEVI, njegova tiha dostojanstvenost naspram vlastitog gubitka, njegov stravagantan portament naspram smisla života, može samo da nam iznese osjećaj poniznosti.
Sa druge strane, naspram Envera, Sarajevo kao grad je postao redikul. To je postao time što ni gledajući ga osobno, ni kroz njegov društveno-kulturološki angažman, ne može ni da hoće nakon svega, da (pre)ćuti važnost Enverovog lika za opći identitet Sarajeva kao Grada.
„A… a grad, gdje nestaje oriđinala, gubi se, gine, nema one narodne čudi što ga podiže.“
Vid Vuletić Vukasović