Đerković: Kosmos/mikrokosmos

Što se desilo sa onima koji su (pre)živjeli opsadu da je se danas sjećaju isključivo kroz društvene mreže.

Dejan Vekić, iz ciklusa "Kao Sarajevo" (1992-1996), detalj

Pored mnoštva sarajevskih kulturoloških festivala, ima jedan koji se udomaćio i koji traje preko cijele godine. Iskreno, može se zvati vašar taštine, manjak samopouzdanja, višak egocentrizma... i na kraju izostanak poštovanja prema onima koji nas gledaju odozgo.

Iako ovdje rođen, odrastao u tri geografski tako različita kvarta (u sva tri slučaja haustorče), (pro)živio opsadu, ni dan danas, nakon više od kvarat vijeka, ne može mi u glavu, ta kolektivna fizička nepovezanost sa onima koji su izgubili živote tokom opsade. Ništa čudno reklo bi se, jer nažalost još uvijek ne postoji jedinstveno kolektivno mjesto gdje bi prije svega oni koji su izgubili nekoga, imali to fizičko mjesto koje bi se moglo dodirnuti, kao i oni koji žele izraziti pijetet svojim sugrađanima u tom vječitom osjećaju krivice preživjelog naspram onih kojih više nema.

Generacijski odrastajući uz filmove sa tematikom rata u Vijetnamu (Rambo, Apokalipsa danas, Full Metal Jacket, Vod, Lovac na jelene), veliki vizualni trag ostavio je na mene granitni zid u sklopu Vietnam Veterans Memorial centra u Washingtonu. Zid dužine 150 metara, djelo je arhitektice Maye Lin, na njemu se nalaze imena skoro 60.000 Amerikanaca koji su izgubili živote u tom besmislenom ratu na drugom kraju svijeta. Koncept spomen zida je da svako osobno, sam sa sobom, dođe i potraži ime tog nekog bliskog ili tuđeg, i svojim dodirom načini taj fizički kontakt između smrti i života, pogotovu što je zid uglačan te se silueta žive osobe preslikava preko imena onoga koga više nema i obrnuto. 

Takvo materijalno mjesto, koje bi u našem konkretnom slučaju trebalo biti kolektivno, a ne u (prije sumraka naših duša) izrečenoj izblijedjeloj floskuli jednog od kvazipovratnika i bivše muzičke zvijezde bivšeg grada, ni dan danas, nakon kvarat vijeka ne postoji. Postoje sekundarna/selektivna spomen mjesta, koje politički subjekti tradicionalno i bezlično glumeći vjernike ophode, no budimo iskreni, jedinstveno kolektivno mjesto u spomen žrtvama sarajevske opsade, to društvo koje je zbog tog zajedništva i ubijano, još uvijek nema.

I tu je poanta današnjeg življenja u tom gradu. S jedne strane je pitanje, što se desilo sa onima koji su (pre)živjeli opsadu da je se danas sjećaju isključivo kroz društvene mreže, a ne svojim aktom. Ne govorimo o aktivizmu koji je većinom subvencioniran, već o direktnom aktu, tj. nečim osobnim zbog čega, iako je to teško prihvatiti, ti izgubljeni životi nisu izgubljeni nizašta. S druge strane, poratni povratnici (danas jedan dio kulturni djelatnici) zbog svoje (ne)opravdane odsutnosti nisu mogli osjetiti taj nagli fizički nestanak nekog bliskog ili nekog uopće te samim tim nisu bili u mogućnosti osjetiti bol koja bi ih oslobodila taštine i arogancije, koju očito ni fizička bliskost mrtvih (groblja koja su kod nas, za razliku od drugih kultura, uz gradske nastambe) ne tangira. 

Prelako se danas i jedni i drugi hvataju riječi fašizam. Koliko god u istom gradu postoji dovoljan retrogradni subjekt, potpomognut decenijskim ignorisanjem od strane samo/takozvanih urbanistanaca, kriti neuspjeh svoje vlastite komunikacije optuživanjem nekoga za fašizam je nadasve infantilno. Fašizam je pao onog momenta kada je Duceovo već mrtvo tijelo palo viseći na užetu na milanskom prigradskom trgu Piazzale Loreto. Danas se taj isti, može ogledati jedino kroz pejorativ nečijeg represivnog ili ekstremno mrziteljskog ponašanja. S drugog aspekta, jedan od glavnih akcenata onog izvornog fašizma iz prošlog vijeka bio je racionalni način iskorištavanja mržnje i frustracija s ciljem dostizanja profesionalnih ili klasnih prednosti te ako se na kraju pogleda da se većina visoko školovanih sarajevskih povratnika i jedan dio onih, također visoko školovanih, što su ostali (ali se "nisu snašli"), a koji se odjednom nameću kao žrtve nekog fašizma, namjesto socijalno/kulturnog angažmana obrela u politici, valjda dovoljno govori o hipokriziji obje društvene skupine. 

Oni koji su ostali (svjesno ili nesvjesno), nakon nezamislivog življenja tokom opsade i magičnog poratnog perioda (1996-2000), ostali su izgleda bez riječi, te su se povukli u svoje nostalgične kafane ili ničim izazvani trče maratone (kao da nisu dovoljno trčali onda). Tu riječ, tu memoriju danas pričaju neki drugi (nerijetko čak i povratnici), samo je problem što ta priča, kada se prepriča nekoliko puta izgubi svoju pravičnost i istinitost, a kasnije je kasno objašnjavati što je krivo ili pravo rečeno. Pozivaju se na "njihov" grad i ovi i oni, što je već dovoljan znak da ni jedni, ni drugi, nisu shvatili kosmičku poantu ovog grada, jer se po vlastitom priznanju druže u svojim "mikrokosmosima" i nemaju društvenog, mentalnog, pa ni fizičkog dodira sa stvarnošću.

A stvarnost je ta da smo, mi koji smo (pre)živjeli opsadu iznutra i oni koji su je živjeli izvana, samo imali malo više sreće... i ništa više. 


DAN KOJI JE DAN

Dan je dan 
onima koji ga dožive
dok se oni bore sa životom

Dan je dan
i onima koji ga nisu doživjeli
dok rahmet traži njihove duše

Danas je lijep dan.
Kruh naš svagdanji, daj nam ga danas...

Mardin (Kurdistan), 2005.
Iz zbirke pjesama "Dan koji je dan" (Andrej Đerković, Zoro, Zagreb, 2006.)