Đerković: Grad koji je pao s Marsa

Ovo nije još jedna epizoda o Asteriksu, ovo je priča o jednom velikom gradu.

”Godina je 50. prije Krista. Rimljani su okupirali cijelu Galiju. Cijelu?… Ne! Jedno selo nepobjedivih Gala još se odupire osvajaču.”

Godina je 2019. postratni instant nacionalizam, viktimizacija i revanšizam su okupirali cijelu Bosnu i Hercegovinu. Cijelu?… Ne! Jedan grad neiskvarenih ljudi se odupire neljudskosti. 

Ovo nije još jedna epizoda o Asteriksu, ovo je priča o jednom velikom gradu. U redakciji Nomada smo se u ćakulanju dotakli Prijedora. Darko, jedan od nas, je iz Prijedora.

Iz Prijedora je također Alen, moj najbliskiji prijatelj u Ženevi.

Alen je u Švicarsku došao kao adolescent. Nova zemlja, novi ljudi, novi običaji… a u špiglu jedno te isto lice. Lice nekoga tko je i pored svih ratnih (i ljudskih) užasa, bijelih traka, završetka škole pod okupacijom, digao glavu, te došavši ovdje naučio jezik i našao si zanat. Alen pripada zajednici useljenika koji svojim aktualnim prebivalištem i bivstvovanjem, direktno razbijaju klišeizirani izraz iz infantilne pjesme “Moj je život Švicarska” i baš tu imaginarnu sliku koju nekima taj izraz daje. Tu mislimo na generaciju koja ne pripada onom valu prijeratne ekonomske, ali ni onom cunamiju poslijeratne emigracije. Došavši većinom u adolescentnom dobu, iz perifernih bosanskohercegovačkih gradova koji su ponijeli najteži teret tokom prošlog rata, doba sazrijevanja su prošli kroz amalgam domovinskog osjećaja kako tokom rata u zemlji u kojoj su se rodili, tako i kasnije u zemlji u kojoj se danas nalaze i koji se odrazio i na želju da se izgubljeno vrijeme mora nadoknaditi. Ovdje imamo generaciju koja se, s jedne strane, perfektno integrisala u novousvojeno društvo, dok su, s druge strane, naspram indiferentne bosanskohercegovačke diplomatske misije, baš oni svojim ponašanjem i obrazovanjem, te aktivnim učešćem u tom novousvojenom društvu, perfektni veleposlanici zemlje u kojoj su rođeni. Ukratko, generacija/zajednica koja je, iako bila osuđena na izgubljenost, shodno njihovim karakterima i stjecajem okolnosti, našla svoje mjesto i u vremenu i prostoru, koje im pripada.

A da im i vrijeme i (bilo koji) prostor pripadaju, govori činjenica da u moru depresivnih i nazadnih vijesti, makar dva puta mjesečno možemo slušati/čuti/čitati neku pozitivnu stvar vezanu za Prijedorčane. Da, ako ste voljni ”think positive”, samo prelistate dnevne novine ili internet portale, i neće proći nijedan mjesec, a da nećete pročitati ime tog grada ili njegove djece u pozitivnom smislu. 

To sam shvatio već odavno uz Alena, njegova čestitost, držanje i ponašanje me pored ponosa, iako me nekad gleda kao starijeg brata, dovodi do duboke poniznosti. Uvijek tu kada nešto treba, uvijek informisan u vezi društvenih obveza, uvijek učtiv, uvijek onakav kakvo i samo društvo bez pritiska, treba da bude. U Ženevi, kakva za razliku od Sarajeva pomiješana i jeste, upoznao je Andreiu. Andreia je iz Brazila i ima dvije kćeri. Alen ih je doveo iz Brazila u Švicarsku, te ih oficijelno priznao kao svoje. Kasnije je na svijet došao i Benjamin, kao kruna ovog predivnog životnog amalgama.

I tako ja Alenu, listajući novine, s vremena na vrijeme na mobitel šaljem mejlove naslovljene sa ”Ah, vi Prijedorčani… ”, i linkove sa, pogodili ste, sve samim pozitivnim vijestima.

“Uspjeh porodice Vuković: Proizvodili cvijeće iz nužde, danas rade iz užitka”, “Alen Radošević, građevinski inženjer iz Prijedora bavi se proizvodnjom doboša za bubnjeve”, “Prijedorčanin proglašen inžinjerom godine u kompaniji Boeing”, “Veso Arežina iz Prijedora ušao u Kuću slavnih u Las Vegasu”, “Mladoženja i kum u izviđačkoj uniformi”, “Pjesnik Darko Cvijetić u užem izboru za evropsku književnu nagradu”, “Povratnik u Prijedoru otvorio najsavremeniju farmu na Balkanu!”…

Treba li naglasiti da se ta farma iz šturih novinskih vijesti nalazi u tragičnom Trnopolju i da je dotični povratnik Jusuf, onaj “čovjek sa žice” na onom čuvenom snimku britanske TV kuće ITN. Preživio je logore Omarska, Keraterm i Trnopolje, poslije rata je sa obitelji nekoliko godina proveo kao prognanik u Norveškoj i vratio se doma. 

Treba li naglasiti da iz Prijedora dolaze naravno i vijesti koje nas bole, jer je to geografski pojam mučenja, logora, ubijanja i na kraju kukavičkog skrivanja posmrtnih ostataka mnogih sugrađana, no to je istovremeno i grad koji svojim odrastanjem, kućnim odgojem i ponašanjem, odbija biti grad slučaj, grad žrtva. On jednostavno i svakodnevno iskazuje svoje dostojanstvo baš u u gore navedenim primjerima, ali i neizmjernom željom za izgradnju dostojnog spomen-obilježja svoj(oj) ubijenoj djeci Prijedora 1992. godine. Dejtonskim ustavnim monstrumom i uz pomoć političkih beskičmenjaka, mi nažalost još uvijek nemamo spomenik toj djeci, koji bi očito bio “problem”, kako aktualnim političkim subjektima, tako i njihovim novinarskim satelitima, jer on u samoj ideji nije plemenski selektivan. 

Početkom mjeseca desila se jedna situacija, koja je vladajući establišment i njemu pripadajuće kvazi kritičare, toliko zbunila da je vijest prošla skoro agencijski, što i pokazuje, koliko im je jedna ovakva prekretna stvar neinteresantna. U prostoru bivšeg logora Omarska, u povodu obljetnice raspuštanja logora, postavljene su dvije spomen-ploče u znak sjećanja. Jednu su postavili bivši logoraši, drugu komšije Prijedorčani koji danas žive i rade u Beogradu. Ti ljudi ne traže oprost, oni su ovim willybrandtovskim gestom prekucali suštinu vlastitog grada, vlastitih života i vlastitih komšija. Oni time traže oprost od samih sebe, jer nisu ni onda, a ni dan-danas ne prihvataju zlo koje se desilo u njihovom gradu. Oni tu nisu da se slikaju, jer ljudi prolaze, no riječi ostaju.

“Da se nikad ne ponovi Omarska 1992.”