Đerković: Amanet

Ako je nešto katastrofalno, onda je to nivo edukacije, informacije i kulturne komunikacije, jer raditi u kulturi nije znak da je netko kultivisan.

Rat je završen! Idemo u Veneciju, Jusuf Hadžifejzović, 2014 (fotografija Pierre Courtin), detalj

Završava se eto i ova godina gospodnja, a sa njom i mnoge anualne kulturne fešte od celuloidne trake pa do hartije, čiji je smisao postojanja (uglavnom) pomirba dijaspore sa maticom i sada ćemo opet između istih i naredne godine, slušati kako je kultura u katastrofalnoj situaciji i u “što se grad pretvorio“, što je je infantilno besmisleno.

Ako se pošteno pogleda godišnja kulturna agenda glavnog grada, svaka umjetnička branša ima svoj festival, te se zajedno sa par događanja inozemnih umjetnika potpomognutih od strane njihovih veleposlanstava, ista može rezimirati mnoštvom novih knjiga, koncerata, teatarskih i kino-premijera, kao i izložbenih postavki. Jedna sasvim dovoljna količina kulture primjerena aktualnoj “veličini“ šehera.

Sa druge strane, prosvjetni radnici, akademski profesori, književnici i umjetnici se na svojim privatnim elektronskim zidovima “kuražno i odrješito” zgražavaju u što se pretvorio on, taj grad, čiji bi oni (kao) trebali biti reprezentativni egzemplari. U što se on danas pretvorio, odgovor je veoma osoban i slobodan za različito čitanje, no (pre)tvorio se isključivo kulturnim aktivnostima gore navedenih, jer su oni kroz svoje angažmane (sa naknadama) bili u mogućnosti i na kraju u obvezi, da taj grad drže na kulturno dostatnom nivou.

Makar kvarat ljudi koji se danas u Sarajevu “bave” kulturom (ili kulturnom politikom) su poslijeratni povratnici iz tog bijelog svijeta sa obrazovnim referencama koje su obećavale jedan kontinuitet fluida svega onoga što im je “pripremljeno” u onom periodu poslije opsade grada, jer moramo biti iskreni, da čimbenici koji danas rade u kulturi, žanju rezultate i uživaju koliko-toliko respektabilni kulturni nivo, zato što je isti u onom veoma teškom i krucijalnom trenutku (1996-2000), instaliran od strane onih koji su u datom periodu imali dovoljno kuraža i želje, iako tada nije bilo budžeta, ni ministarstava, ni inozemnih veleposlanstava... ti mentalno i moralno hrabri ljudi su danas većinom ili pod zemljom ili izvan zemlje, i zbog njih ponavljam, veoma je infantilno i nerespektabilno govoriti da je situacija u kulturi katastrofalna, jer to jednostavno nije istina.

“Sad već daleka i obećavajuća 1996., u kojoj je okončana opsada, mogla je biti nulta godina, početak izgradnje, a ne urušavanja jednog društva, početak preispitivanja grešaka i nedostataka, a ne zaleđivanje i glorificiranje 'naših vrlina', početak harmonizacije odnosa na nivou Bosne i Hercegovine, a ne otvaranje novih, ovaj put nepreglednih unutrašnjih ratova. Prirodna težnja opsjednutih ljudi trebala bi biti deblokada, ali je sve nekako krenulo u drugom pravcu, u stezanje unutrašnjeg obruča.” Ozren Kebo

Ako je nešto katastrofalno, onda je to nivo edukacije, informacije i kulturne komunikacije, jer raditi u kulturi nije znak da je netko kultivisan (što se dalo vidjeti veoma često u likovima koji su obnašali ili još uvijek obnašaju visoke pozicije državnih službi koje se bave kulturom). Biti kultivisan je kada izađete iz svog malog dobro zaštićenog kruga i kada se konfrontujete nečemu drugačijem, što je i osnova kreativnog stvaranja i obostranog dijaloga. Kultivisati (se) znači gajiti, razvijati, obrazovati i oplemenjivati, kako sebe (i najprije sebe), tako i svoju okolinu. Znači sve ono u čemu poneki zabrinuti žalbenici i pored tolikih decenijskih donacija i sponzorstava nisu uspjeli.

Nisu uspjeli jer možda nisu bili dovoljno sposobni, jer možda nisu imali muda, jer im je možda bila draža poslanička fotelja… To ćemo ostaviti njima samima da dumaju, jer svatko doma ima špiglo, pa neka se (o)gleda. Ono što je činjenica jeste to da su imali dovoljno “građe i materijala” da završe nešto što je definitivno izgledalo kao bajka.

I nisu uspjeli.