Don DeLillo o Trumpovoj Americi

Američki pisac koji je pola stoljeća proveo secirajući američke snove i noćne more, pokušava zamisliti kako će njegova “pregažena” zemlja izgledati za tri godine.

Svaku priliku u kojoj se može isključiti iz svakodnevnog života i dešavanja koja mu odvlače pažnju, iz porodičnih obaveza i vijesti kojima nas bombardiraju 24 sata dnevno, Don DeLillo koristi da napiše nekoliko stranica svoje najnovije knjige. Piše iz navike i jer mu jedna ideja ne da mira. Piše priču koja je smještena u ne tako dalekoj budućnosti, u Americi koju on možda neće dočekati. Indirektno ali neizbježno, piše o Donaldu Trumpu.

Ili kako on to kaže: “Pišem fikciju koja je smještena u period koji nas čeka za tri godine. Ali, ne pokušavam zamisliti budućnost na uobičajen način. Pokušavam zamisliti šta je potrgano i šta se ponovo može sastaviti, a odgovor na to pitanje ne znam. Nadam se da ću do tog odgovora doći pišući.”

Ako DeLillo ne zna odgovor, velika vjerovatnoća je da odgovor ne zna niko. On je spisatelj koji je proveo 50 godina u samom središtu američke kulture. Dijagnosticirao je američke tenzije, objasnio napade ludila na način koji je pun crnog humora i razumijevanja. Kako se približava svom 82. rođendanu, njegova karijera je sve više okrenuta ka prošlosti, a manje ka budućnosti. Ponekad, prošlost poprimi oblike starih rečenica koje se pojavljuju u njegovim djelima kao što su Underworld ili White Noise, koje drugi ponekad citiraju kao dokaz njegovog proročanskog dara. U nekim drugim prilikama, rečenice koje je napisao pojavljuju se u opipljivijem obliku.

Love-Lies-Bleeding je komad koji je napisao 2005. godine, a postavljen je u pozorištu u Londonu. Glavni likovi su Alex, umjetnik koji se bavi oblikovanjem krajolika a paraliziran je nakon moždanog udara i porodica u stalnoj prepirci (sin, bivša žena, sadašnja žena) koji su se okupili oko aparata koji ga održavaju u životu i trebaju odlučiti o njegovoj sudbini. Atmosfera koja je stvorena u komadu gledatelje tjera na razmišljanje, ali dijalog je veseo, izbrušen i svako malo čujete neku kratku pamtljivu repliku koja naglašava apsurdnost situacije.

Razgovarajući sa mnom telefonom iz New Yorka, DeLillo kaže da se skoro i ne sjeća da je napisao taj komad. Ali, prihvata konstataciju da su teme obrađene u djelu Love-Lies-Bleeding – okončanje života, sumrak tehnologije – vrlo slične temama obrađenim u njegovom romanu Zero K iz 2016. “Mislio sam da je Zero K kulminacija jednog traganja”, kaže DeLillo. “Dakle, možda je taj komad bio njegov početak.”

DeLillo je napisao nekoliko pozorišnih komada: Valparaiso je bio žustra dekonstrukcija celebrity kulta; The Day Room je metafizička komedija koja se dešava u psihijatrijskoj ustanovi. Sviđa mu se disciplina koja je potrebna prilikom korištenja niza različitih alata i osjećaj olakšanja kada tekst konačno bude predstavljen svijetu.

“Kada radim na romanu”, kaže mi, “obično klizim od jedne rečenice do druge. One mi pomažu da otkrijem lik. U teatru su stvari kompleksnije jer ne znam ko će biti glumci. No, to je sve dio evolucije koju komad doživljava.” Opisuje proces kao da se radi o predavanju štafete. “Prije nego što neko stupi na scenu, komad pripada piscu. Tokom proba, pripada režiseru. No, na kraju, tokom izvedbe, pripada glumcima.”

Neizbježno je da na ovom putu bude nekih iznenađenja. “Kada je postavljen Valparaiso,” kaže kroz smiješak, “stalno sam išao da ga gledam. Ali, kada sam predstavu gledao možda 10. put, jedan od glumaca je odjednom odlučio da svoj dio teksta izgovara s jakim francuskim akcentom. Bilo je to na izvjestan način smiješno. Hoću reći, ako se igrate s mojim rečenicama u romanu, nećete se dobro provesti. No, kada se radi o pozorišnom komadu, morate svoje djelo predati drugima. U konačnici, taj komad će na kraju više pripadati njima nego meni.”

Nema sumnje da je ovaj komad u dobrim rukama jer ga režira Jack McNamara iz Nottinghema, koji je režirao i druge dvije predstave DeLilla. McNamara mi kaže da se godinama divio autoru i tvrdi da njegove rečenice uvijek može prepoznati. “On ljestvicu diže izuzetno visoko, u smislu da je njegov rad totalno neobičan, a istovremeno nešto što je potpuno svakodnevno. Tekst je dubok, a istovremeno vas može nasmijati do suza. Kada god čitam djela nekih drugih autora za koje tvrde da su “veliki američki pisci”, vidim da nema takve ljepote rečenice. Humor nije tako britak, a tema nije obrađena s istom dubinom i razumijevanjem.”

Kao i mnogi drugi, McNamara se prvi put oduševio DeLillom kada je pročitao njegov roman iz 1985. godine White Noise – blistavu humorističnu satiru o akademskoj zajednici u kojoj vlada toksična atmosfera. No u novije vrijeme, ima osjećaj da je došlo do zaokreta u autorovom tonu. “Njegovi romani su uronjeni u užurbanost gradskog života, ali ima više svjesnosti o pustom, praznom prostoru i više pitanja o onom što predstoji. Kakav je naš odnos prema smrti? Kako ga pokušavamo kontrolirati? Čini se kao da se njegovi radovi kreću prema konačnom odredištu.”

To se zaista može vidjeti na stranicama njegovih tekstova. Nakon što je ispekao zanat u reklamnoj industriji Pete avenije, DeLillo je primijenio svoja znanja na cijelu Ameriku. On je bio američki vjetrokaz, njen Geigerov brojač koji je prikazivao stanje svojom britkom spisateljskom oštricom. U djelu Libra, bavio se atentatom na Kennedyja, kultom celebrityja i terorizmom u djelu Mao II, a u Cosmopolisu piše o ispuhivanju “dotcom” balona.

Od bestselera Underworld, iz 1998., njegove knjige su postale kraće, tiše i sve češće nemaju jasan kraj. Što je stariji, svijet ima sve manje narativnog smisla. Trump je u Bijeloj kući, poštom se šalju bombe iz kućne radinosti, a ruski trolovi pokušavaju promijeniti izborni rezultat u državama koje nemaju čvrst politički stav a njihovi glasovi znaju biti presudni za konačan izborni rezultat. Možda smo stigli do tačke u kojoj činjenice prevazilaze fikciju.

“Mislim da nam se čini jedinstvenim sve ono što nam se dešava u ovom trenutku”, kaže mi. “Pitanje je da li smo u terminalnoj situaciji. Vrlo nevoljko pričam o Trumpu iz prostog razloga što o njemu danas pričaju svi. Preplavljeni smo informacijama o Trumpu u svim njegovim ulogama – o njemu kao čovjeku i kao političaru. No, ono što smatram posebno značajnim je da sve njegove ogromne greške i netačne izjave naprosto nestaju u roku od 24 sata. Pamćenje u Americi traje, u najbolju ruku, 48 sati. A onda uvijek postoji nešto drugo o čemu se počinje pričati. Nemoguće je razdvojiti sve te teme. Gubite se u toj masi informacija koje vas neprekidno preplavljuju.”

Dakle, kakva je prognoza? DeLillo je, nek nam je bog na pomoći, jednako zbunjen kao i svi drugi. “Teško je pretpostaviti. Mislim da samo neki veliki obrat može vratiti ravnotežu i u prvi plan ponovo staviti savjest, da ponovo počnemo razmišljati na način na koji smo razmišljali dok je Obama bio na vlasti.” Kaže s uzdahom. “Trenutno nisam siguran da se stanje može spasiti.”

Kada više ne može podnijeti vijesti, ide u kino sa svojom suprugom Barbarom Bennett, nekadašnjom bankaricom koja je tu karijeru zamijenila karijerom u oblasti dizajniranja krajolika. DeLillo je, što ne iznenađuje, uvijek volio film. Odrastao je uz evropske umjetničke filmove (u njegovoj zaigranoj i pažljivo oblikovanoj fikciji nailazimo na tragove Antonionija i Godarda). Jedne prilike je govorio o Zapruderovom filmu koji prikazuje atentat na JFK-a. Prošlog mjeseca je na filmskom festivalu u New Yorku pogledao pet filmova zaredom. No, problem je što je već zaboravio naslove. Um s propusnošću sita jedna je od opasnosti koje dolaze s godinama. Smije se zbog toga. “Moram se dobro napregnuti da se sjetim čak i vlastitih djela.”

Pokušavam se sjetiti koji su se filmovi nedavno prikazivali u New Yorku. Da li je uspio pogledati film Roma Alfonsa Cuaróna? “Nisam!”, kaže uznemireno. “Nismo mogli ući na tu projekciju. Ali, pogledali smo jedan poljski film koji je bio jako dobar.”

Film Hladni rat Paweła Pawlikowskog o tragičnoj priči ljubavnika sa suprotnih strana Željezne zavjese? “Da, to je taj film”, kaže mi. “Bio je jako dobar. I sjajno snimljen u crno-bijeloj tehnici. Veliki sam ljubitelj crno-bijelog filma. Ispričat ću vam nešto smiješno. Nedavno sam još jednom pogledao film Children of Men.” To je također Cuarónov film o društvu na rubu kolapsa prouzrokovanog decenijama neplodnosti. “Jako sam se razočarao jer je u mom sjećanju to crno-bijeli film, iako zapravo nije. Pogrešno se sjećam filma jer sam ga zapamtio onakvim kakvim bih ja želio da bude. U svakom slučaju, to je vrlo snažan film, ali mislim da bi bio još snažniji da je sniman u crno-bijeloj tehnici.”

Prije nekoliko sedmica, DeLillo je bio na komemoraciji povodom smrti Philipa Rotha koja je održana u Javnoj biblioteci u New Yorku. Naime, De Lillo se povremeno družio s Rothom, koji je preminuo u maju, a u jednom trenutku je bio i njegov rival koji je pretendirao na prilično problematičnu i vjerovatno iluzornu titulu “najvećeg živućeg američkog pisca”. No, kada je u pitanju Roth, smrt je došla nakon povlačenja s književne scene, a to povlačenje je bio izbor za koji se sam opredijelio. Roth je svojih posljednji osam godina proveo u svom stanu, povremeno komentirajući politička dešavanja u Americi i zadovoljno čitajući dokumentarističku prozu. Po svemu sudeći, pisanje mu nije ni najmanje nedostajalo.

“To je istina”, kaže DeLillo. “Mislim da mu nije nedostajalo.” Povlačenje bi i DeLillu moglo odgovarati na isti način. “Svi smo različiti i uvijek ima nešto što će vam privući pažnju. No, osjećam da imam ideju na kojoj moram raditi. A kada sjednem i stavim prste na tipke pisaće mašine, stvari obično počnu da se prilično dobro odvijaju. U zadnje vrijeme sam samo dosta sporiji nego ranije. Ne mogu raditi istim tempom. Ali, nema veze, nastavljam s pisanjem. To me održava u životu.”