Dejanović: Stablo visibabe

Ko to tamo peva

Cjevčica bambusa
i glava bijelog jednoroga
razlistana su čaša koja zijeva
na svoj vrat. Stablo je meko
pa mu se rast pričinja kao ježeve igle.
Sazrijevanjem odbacuje komade svoje kore
oblikovane u malene zmije zaštitnice.
Visibaba umjesto srca ima prazninu
i nedostatak simetrije
kad je glava gledana odozgo.
Od počeka je bila ona-on,
iz nutrine su izvirale
ovalne zemljine nepravilnosti
savršene u trpljivom suglasju.
Gotovo svake večeri kaže:
danas se nije dogodilo ništa.
Stoljećima, vršak se potajno spušta.
Izrasta središnji god.

Marija Dejanović (Prijedor, 1992.) je odrasla u Sisku, živi i radi u Zagrebu. Prošle godine osvojila je nagradu Goran za mlade pjesnike, za rukopis Etika kruha i konja, i nagradu Zdravko Pucak za rukopis Središnji god. 

Studira komparativnu književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

KO TO TAMO PEVA, rubrika u kojoj NOMAD predstavlja pjesnike - uređuje Darko Cvijetić
Kekić: Knjiga
Alfirević: Pričam o majci
Ibrahimagić: Ulica
Štambuk-Svrdlin: Mandrač
Sovilj: Mramorni ukrasi
Đorđević: Pođem, pa se osvrnem i zastanem
Lončarević: Preko lijeve ruke
Skalušević: Statistika zla
Nezirović: Ravnodušnost
Milaković: Kuće u kojima je tiho
Babić: Oni što te nisu vidjeli
Benić: Izlazak Zemlje
Knjeginjić: Krila
Osmić: Hava
Mitrić: Argonautika
Herceg: Tijelo
Blažević: Tristesse
Garić: Mostarske žege
Cvitan: Iskreno? Bojim se
Hasanbegović: Filteri
Aleksić: Moje misli nisu vidovite
Kirin: Potraga
Kaplan: Nakraju ljeta
Nikačević: Dva mala demona
Bektaš: Prost broj
Ćatić: Snijeg na rukama
Weiss: Haiku
Blažević: Krugovi u žitu
Kos-Lajtman: Ogled o sljepoći
Sekulić: Katran