Da li je Shakespeare bio Shakespeare?

Od sredine 19. stoljeća ne prestaje se postavljati pitanje da li je Shakespeare zaista bio Shakespeare.

Martin Droeshout, bakrorez, 1623. (detalj)

Još sredinom devetnaestog stoljeća otvoreno je pitanje identiteta Williama Shakespearea koje se od tada manje-više iznova postavlja. Lista skeptika je duga, i impresivna – Mark Twain, Sigmund Freud, Charles Dickens, Henry James...

U posljednjih desetak godina redovno čitamo članke u uglednim novinama i magazinima, objavljuju se knjige, iznose se razlozi za i protiv. Svaki novi tekst koji donosi sumnje izaziva drugi koji donosi “potvrde” i obratno. Postoji i koalicija skeptika (SAC – The Shakespeare Authorship Coalition) koji dijele “opravdanu sumnju” u njegov identitet, odnosno da autor slavnih soneta i još slavnijih drama nije čovjek rođen u Stratfordu (Stratford-upon-Avon) koji postaje glumac u Londonu i umirovljenik u rodnom gradu sve do svoje smrti 1616. godine. Svaki šesti američki profesor smatra da ima osnove sumnjati u bardov identitet.

I zaista, čini se da razloga za sumnju ne nedostaje. Niti jedno njegovo djelo nije pronađeno u njegovom posjedu. Njegova oporuka ne spominje knjige, drame ili bilo šta drugo što sugerira da je poslovni čovjek iz Stratforda bio i pisac. Nepoznanica su i njegova osobnost, eventualna putovanja... Svi dokumenti u vezi s njegovim životom su isključivo pravne prirode. Kada je umro čini se da to niko nije primijetio – ne postoji nijedno pismo iz tog vremena u vezi sa smrću velikog pisca.

Provincijalac bez obrazovanja ostavio je iza sebe samo šest drhtavih, skoro nečitkih, potpisa. Njegove su se putešestvije iscrpljivale na relaciji Stratford-London. Dok je, sa druge strane, autor Ričarda Trećeg bio bjelodano veoma obrazovan, govorio nekoliko jezika, bio svjetski putnik, znalac prava i čega sve ne. Antistratfordijanci (skeptici) imaju dovoljno osnova za sumnju, dok stratfordijanci nemaju dovoljno dokaza da odgovore na sva nezgodna pitanja u vezi sa identitetom najznačajnijeg autora koji je ikada pisao na engleskom jeziku. Izgleda kao da je Shakespeare bio samo pseudonim visokoobrazovanog svjetskog putnika koji je htio sakriti vlastiti identitet u vrijeme kada su književna imena, pseudonimi, bili česta pojava i praksa.

Čak i u kraljevskoj porodici postoje oprečni stavovi kada je o Shakespeareovom identitetu riječ. Princ Philip drži da je sir Henry Neville u najmanju ruku napisao nekoliko drama, dok princ Charles misli apsolutno suprotno i ne dovodi u pitanje identitet glumca iz Stratforda kao autora znamenitih književnih djela.

Iako mnogi skeptici uopšte ne kandidiraju bilo koga kao eventualnog pravog autora, neki tvrde da se iza bardovog djela krije ne samo jedan nego i više autora. U posljednjih 150 godina nekoliko imena se ponavlja kao mogući “pravi” Shakespeare. Esejist Francis Bacon, pjesnik i dramski pisac Christopher Marlowe, mecena teatra Edward de Vere – 17. grof Oxforda, ili grofica Pembrokea Mary Hebert, mogući su “autori” čija se imena najčešće spominju.

Lingvističari su koristeći se stilometrijom Lutoslawskog ustanovili da niko od kanditata nije Shakespeare, i da je jedan autor, a ne više njih. I da se, osim toga, radi o jedinstvenom literarnom identitetu. Sa druge strane, ustanovljeno je da je pravi Shakespeare surađivao, odnosno zajedno sa drugim autorom napisao bar jednu dramu – prvi i drugi čin Henrika VI, a kao koautor je identificiran spomenuti Christopher Marlowe.

Ipak, većina stručnjaka odbija mogućnost da Shakespeare nije Shakespeare, odnosno da glumac i poduzetnik iz Stratforda i veliki pisac nisu ista osoba. Bez obzira na stav većine eksperata, ostaju mnoga neodgovorena pitanja, odnosno ne postoji dovoljno dokaza da bi se ušutkali skeptici koji se stalno pojavljuju i traže samo jedno – neoboriv dokaz o identitetu Shakespearea, bar jedan.