Boris Johnson, unuk muslimana

Pogrešne političke procjene zajedničke su Kemalu i Borisu.

Ali Kemal-beg

Nedavne izjave Borisa Johnsona u kojima poredi pokrivene muslimanke sa poštanskim sanducima i maskiranim pljačkašima banaka, kriminalcima, izazvale su brojne reakcije, uključujući zgražavanje i oštre komentare čak i u taboru njegove partije. Johnson, u svom populističkom maniru, evidentno namjerava prokušanim receptom osvojiti što veću podršku ne samo konzervativaca već i sve brojnije ekstremne desnice u Engleskoj, izražavajući indirektno i ambiciju da postane budući vođa svoje partije. Iako se radi o jeftinom političkom triku i demagogiji, ipak je riječ o provjerenoj tehnici koja daje brze i konkretne rezultate. Britansko društvo se na ovaj način dodatno radikalizira i polarizira, a muslimani, kao i svi ostali vjernici, reaguju na napade na svoju religiju tako što joj se još više posvećuju, svako na svoj način, dodatno se izolirajući od društva koje očekuje i praktično zahtijeva da se asimiliraju. Ismijavanje manjina, njihove kulture i običaja, nije stvar humora jer se radi o dehumanizaciji.   

Napad na muslimane, religiju i kulturu, postao je, nažalost, siguran način da se dobije publicitet, a i politički poeni u takozvanim zapadnim demokratijama. Johnsonova sračunata retorika jeste prozirna ali je to ne čini manje opasnom.   

Ironično, Boris Johnson je po očevoj strani praunuk muslimana, takođe novinara i urednika, a kasnije i političara Ali Kemal-bega. Tu se ne završavaju sličnosti između Kemala i njegovog praunuka Borisa.  

Novinar, urednik, pjesnik, propali menadžer, špijun, kockar sa nagomilanim dugovima i političar, Ali Kemal djed je Stanleya Johnsona i pradjed njegovog sina Alexandera Borisa de Pfeffel Johnsona, inače poznatijeg kao Boris Johnson - gradonačelnik Londona u dva mandata od 2008. do 2016., i ministar vanjskih poslova Velike Britanije od 13. jula 2016. do 9. jula 2018. kada je podnio ostavku. Njegov pradjed Ali Kemal je uživao mandat ministra unutrašnjih poslova svega tri mjeseca. 

Ali Kemal-beg je bio istaknuta ličnost u javnom životu i politici u sumrak Osmanske imperije. Učestvovao je u mnogim istorijskim događajima i političkim procesima, prije i poslije Prvog svjetskog rata. Često je putovao te je na jednom od svojih putovanja, u Švajcarskoj, upoznao svoju buduću, prvu suprugu Winifred Brun, kćerku Franka Bruna i Margaret Johnson. Vjenčali su se 1903. u Londonu 

Kemal se 1908. vraća u Stambol i nastavlja sa svojim novinarskim i uredničkim angažmanom. Narednu deceniju provodi u opoziciji jer je između ostalog bio protivnik Mladoturaka (tur. Jön Türkler), nacionalističkog pokreta koji je praktično donio demokratiju u Osmansko carstvo i proveo čitav niz reformi, ali i pomogao i ubrzao samourušavanje Imperije.

Nakon burnih nekoliko mjeseci u domovini, 1909. se vraća u Englesku gdje krajem godine dobija sina sa suprugom Winifred. Osman Wilfred Kemal je rođen u Bournemoutheu, a majka umire odmah nakon poroda od posljedica, u to vrijeme česte, porodiljske groznice. Kemal ostaje sa tek rođenim sinom i kćerkom Selmom u Engleskoj sve do 1912. kad se vraća u tada još uvijek Osmansko carstvo. Ubrzo po povratku se ponovo ženi a njegova nova supruga je pašinica Sabiha Hanim. U oktobru 1914. dobijaju sina Zekija Kuneralpa čiji sin Sinan danas vodi izdavačku kuću u Istanbulu i objavljuje knjige iz Osmanske istorije uključujući i djela svoga djeda Kemala. Zekijev drugi sin Selim je turski diplomata. 

Kemal je imenovan 1919. na poziciju ministra unutrašnjih poslova u marionetskoj vladi Damata Ferid-paše. Kao član delegacije učestvuje i na Mirovnoj konferenciji u Parizu u junu 1919. Nakon rata u koji je Osmansko carstvo uvučeno zahvaljujući ministru Enver-paši koji je na svoju ruku potpisao sporazum o nenapadanju i zajedničkoj odbrani sa Njemačkom dan prije početka Prvog svjetskog rata, bez znanja i saglasnosti drugih članova Vlade, računajući na brzi završetak sukoba i korist koju će Osmansko carstvo imati od savezništva sa pobjednikom.  

Kemal je bio glasan kritičar napada i masakra nad Armencima, konstantno glasno prozivajući vođe Mladoturaka kao odgovorne za taj zločin, neumorno tražeći da ih se procesuira i kazni. 

Kemal je osnovao Društvo anglofila – İngiliz Muhipler Cemiyeti čiji se angažman iscrpljivao u zagovaranju britanskog protektorata u Turskoj. Pored toga, bio je i špijun koji je radio za sultana. Kao i njegov praunuk, bio je monarhista.

Njegovo zagovaranje britanskog protektorata i suprostavljanje Mladoturcima odnosno Odboru jedinstva i napretka, napravilo je od Kemala neprijatelja nacionalnog pokreta. Neprijateljstvo sa Kemal-pašom (Ataturkom) je ostalo čak i kada se Kemal-paša distancirao od Mladoturaka u pokušaju negiranja da je njegova, moderna, Turska proistekla iz reformističkog pokreta Mladoturaka zbog učešća na gubitničkoj strani u Velikom ratu, i ponižavajuće okupacije Istanbula koja je nakon rata uslijedila. Sukob dva Kemala će se završiti tragično za Borisovog pradjeda.

Kemal je otet 4. novembra 1922. na izlazu iz berberince Hotela Tokatliyan u centru Istanbula, u ulici koja se danas zove Istiklal. Prevezen je motornim čamcem na azijsku stranu, u grad Izmit. Trebao je biti doveden u Ankaru i izveden pred sud zbog izdaje. General Nuredin-paša, jedan od važnijih saveznika Mustafe Kemal-paše (Ataturka), je odlučio da uzme stvar u svoje ruke i istjerao nepopularnog Ali Kemala 6. novembra na ulicu koja je već bila “pripremljena” za obračun sa izdajnikom. 

Linč je bio izrazito brutalan. Učestvovalo je više stotina ljudi. Počelo je odmah nakon njegovog pojavljivanja. Prvo je zboden, a onda su ga tukli palicama i kamenovali dok je uzaludno pokušavao pobjeći i spasiti se. Glava mu je smrskana, kamenovan je do smrti. Njegovo beživotno, krvavo tijelo je nakon toga obješeno na željezničkom mostu u Izmitu, a oko vrata mu je visio natpis – “Artin Kemal”, sa nedvosmislenim uvredljivim konotacijama na njegovu glasnu kritiku genocida nad Armencima. Linčovan je kao špijun i izdajnik. 

Kemalova djeca, kći i sin, koji su živjeli u Engleskoj, nakon smrti oca, usvajaju djevojačko prezime svoje bake – Johnson, a sin Osman je počeo koristiti svoje drugo ime Wilfred kao prvo ime, a uskoro i kao jedino ime. Wilfredov sin Stanley Johnson, Borisov otac, bio je poslanik u Evropskom parlamentu, kao član Konzervativne stranke. 

Po završetku Prvog svjetskog rata Kemalova kćerka, Osmanova sestra, Selma se vraća u domovinu i uzima tursko državljanstvo. Kemalova druga supruga Sabiha i njihov sin Zeki Kuneralp odlaze u izbjeglištvo u Švajcarsku. Zeki Kuneralp se u Tursku vraća nakon smrti Ataturka (10. novembra 1938.). Ataturk je umro u svojoj 57. a Kemal je ubijen u 55. godini života. İsmet İnönü postaje prvi nasljednik Ataturka, a Zeki Kuneralp nakon završenog školovanja, zahvaljujući podršci novog predsjednika, postaje diplomata. Bio je ambasador u Švajcarskoj, dva puta u Engleskoj, i Španiji. Bio je i generalni sekretar ministarstva vanjskih poslova Turske. U Madridu 1978. preživljava atentat, ali njegova supruga i njen brat završavaju tragično. Atentat je izvršio neidentificirani Armenac. 

Pogrešne političke procjene zajedničke su Kemalu i Borisu. Osim što je Kemal bio veći konzervativac od svog praunuka, iako je to teško zamisliti, u pravilu je pravio saveze sa pogešnim partnerima, a za političke protivnike je birao ljude koji će vremenom postati najmoćniji na političkoj sceni. Slučaj neprijateljstva sa Kemalom Ataturkom je samo jedan od primjera, ali za Ali Kemal-bega – koban. Ostao je do kraja borac za monarhiju, koja je bila bez budućnosti. 

Na kraju, možemo se nadati, kao i Borisov otac Stanley, da će se sve sličnosti završiti na političkim pitanjima i lošim procjenama, i da “Boris neće biti linčovan”.