Zubčević: Borba za Davida protiv Golijata

Kako da spriječimo vladajuće klanove u njihovim nastojanjima da oduzmu legitimitet svakom građanskom protestu i akciji, dok svaki pokušaj pobune protiv nepravde, lopovluka i zloupotreba, svaku kritiku, proglašavaju izdajom nacionalnih interesa?

David sa glavom Golijata, Caravaggio, cca 1610.

Evo, već, duže od četiri mjeseca traje borba Davora Dragičevića, uz podršku velikog broja građana, za istinu i pravdu, za njegovog sina Davida. Nikad većih i masovnijih demonstracija u ovoj zemlji nije bilo. Protestiraju mnogi na svim stranama svijeta, svih vjera i nacija, ateisti i apolitični, s visoko podignutom čvrsto stignutom pesnicom. Sa samo jednim zahtjevom – PRAVDA ZA DAVIDA! A pravda je u ovom slučaju istina o ubistvu nevinog mladića. Ništa lakše ne ujedinjuje ljude, čak i u razjedinjenoj i rasturenoj zemlji poput naše, kao nasilna smrt nevinog čovjeka.

Od zlokobne noći 17. na 18. mart, pa sve do pronalaska tijela 24. marta, živjela je nada da će ova priča ipak imati sretan završetak. Međutim, od otkrivanja beživotnog tijela Davida Dragičevića do danas Davor bije bitku protiv sistema koji je navikao da mu sve “prolazi” – svaka vrsta neodgovornosti, nemara i manipulacija – ležerno i bez većih problema.

Svjestan je politički vrh RS-a da je narod progutao i svario svaku laž koja mu je servirana, pa računa da će i ovu. Predsjednik entiteta je i sada toliko samouvjeren da je spreman dodatno manipulirati činjenicama; a nedavno je otišao tako daleko da je bezobzirno sugerirao kako Davidov otac ima još djece, i kako je “toliko je jedinaca poginulo” u stvaranju RS-a, i kako je David bio dijete razvedenih roditelja pa da se i tu mogu tražiti uzroci “problema”. Bahato i drsko, bez trunke poštovanja za građane, i vlastiti narod!

Međutim, sve to nije bilo dovoljno Miloradu, pa je skinuo sa zida svoju omiljenu tamburu a to je tobožnja odbrana RS-a, jer, kao, Davor nastoji srušiti RS. Davor je bio borac Vojske RS-a, za razliku od Milorada koji je bio švercer RS-a, a nakon švercerske karijere fokusira se na političku i postaje protežirani miljenik međunarodne zajednice. Kleveće tako Milorad da se “plaća” dolazak na demonstracije. Da će se, kao, boriti protiv svakoga u odbrani RS-a. Pa najavljuje i borbu protiv oca ubijenog Davida Dragičevića – jer Davor, eto, kao, ruši RS.

Nije prvi put da se političari u Bosni i Hercegovini kriju iza maske patriotizma. Standardna je to praksa političara. Naročito onih koji nisu uradili ništa dobro za svoj narod i tu su Milorad i Bakir (sa zbornim mjestom u sarajevskom trezoru) slični kao jaje jajetu. I tako, ta dva jajeta, kroje kape kome i kako hoće. Tu je uvijek kameleonski nazočan i  Dragan Čović, i veoma se zgodno i po potrebi uklapa gdje treba.

Tako taj trojac bez kormilara razbija o hridi svaki svoj narod.

Koliko je zaista njima stalo do naroda, do sada je mogao vidjeti svako ko je to htio. Slučaj Davida Dragičevića tragičan je primjer da ova gamad što vodi građane u Nigdje, u imaginarnu obećanu zemlju, u bolje sutra koje nikada neće svanuti ne preza ni od čega i ništa im nije sveto.

Problem Srba u RS-u danas je Dodik. Na isti način kao što je problem Bošnjaka danas – Izetbegović (mlađi), ili Hrvata – Čović. Svima koji su nezadovoljni u Sarajevu, ili u Zenici, ili u Tuzli, problem je Bakir. Kao što su problem Davora Dragičevića Milorad i njegov režim. Jer oni, svako za svoj račun, kreiraju ambijent u svojoj zoni kontrole i moći, držeći utamničnim svako svoj narod.

Nepravedna je to borba. Neravnopravna.

Borba Davida protiv Golijata.

Otac protiv korumpiranog sistema. U borbi za Davida protiv Golijata, Davor je, izgleda, odlučan istrajati. Nije lako demoralisati i obeshrabriti oca kojem su ubili dijete.

Šta svi mi, osim pisanja ovakvih redova i podrške na društvenim mrežama, koja često izgleda više kao samopromocija nego kao istinska podrška, možemo učiniti?

Kako da spriječimo vladajuće klanove u njihovim nastojanjima da oduzmu legitimitet svakom građanskom protestu i akciji, dok svaki pokušaj pobune protiv nepravde, lopovluka i zloupotreba, svaku kritiku proglašavaju izdajom nacionalnih interesa?

Čini se da se jedino na ulici možemo izboriti za naša osnovna prava i dostojanstvo. Pravo da nas ne može i ne smije ubiti svaki kriminalac kojem to padne na pamet. Pravo da naša djeca žive bez straha. Pravo na istinu i pravdu!


Ne u moje ime!

Političari imaju – isključivo za vlastite potrebe – takozvane boračke organizacije; čini se kao da svaka partija na vlasti ima svoje “bivše borce”! Troše se milioni poreskih obveznika da se te organizacije finansiraju i održavaju na životu. Stiče se dojam da sve to rade samo sa jednim ciljem: da ih kao pse puste s lanca na ulice kad im to zatreba, da razbiju građanski revolt, da posiju sjeme razdora i sumnje, bez obzira na kojem trgu, u kojem gradu Bosne i Hercegovine se taj protest i građanska akcija dešavaju.

Mene lično, niti jedna “boračka” organizacija ne predstavlja, niti me ikada predstavljala. Niti sam dobio bilo išta za 44 mjeseca provedena u ratu, niti sam htio, niti tražio, niti očekivao išta – osim 3 plaćena računa za struju u iznosu od po 50 maraka, skoro pa 10 feninga za svaki dan proveden u Armiji... 150 maraka “skinutih” sa knjižice koju nam je Ganić, onomad, kao jednu cipelu dao. Niko se nije borio, ko se zaista borio, za privilegije i platu. Za to su se borili partijski miševi, dok su svi ostali ratovali. Podijelila je tako SDA stotine hiljada lijevih cipela kao “nagradu”, odnosno neisplaćenu plaću borcima, a da bi te cipele oni sami i njihovi partijski tajkuni iskoristili da ih za 1-3% od nominalne vrijednosti otkupe od osiromašenih boraca, pa da ih onda u punoj nominalnoj vrijednosti iskoriste za privatizaciju, koja je opet pripremljena obezvređivanjem preduzeća i svih silnih nekretnina koje su otišle na bubanj.

Praktično su za nekoliko hiljada maraka kupovali fabrike i nekretnine milionskih vrijednosti. I ni to im nije bilo dovoljno, već i dalje kradu. Pljačkat će oni, svaki svoj narod, kako znaju i umiju, dokle god se ima šta pljačkati, do posljednjeg daha njihovog ili naroda. A kad brod potone, oni će već biti daleko na svojim jahtama, u svojim vilama, sa svojim računima u inozemstvu. Nažalost, primjera organizirane i sistematske pljačke je bezbroj.


Zašto političari u Banjoj Luci i Sarajevu štite ubice Davida i Dženana?

Koga štiti Ministar policije RS-a? Koga štiti Milorad? Vjerovatnoća da oni ne znaju šta se dogodilo, odnosno ko je i kako ubio Davida Dragičevića, ravna je nuli!

Kao što i funkcioneri SDA znaju ko je ubio Dženana, isto tako i u Banjoj Luci znaju koga i zašto štite. I jedni i drugi očigledno ne štite građane – građane ubijaju, a političari štite ubice! A svi koji štite ubice su saučesnici.

Činjenica je da živimo u kasabama, gdje svako svakog zna, u malim mjestima gdje je skoro nemoguće išta sakriti, a pogotovo ne od onih koji imaju na raspolaganju sva sredstva da saznaju sve.

Slučaj Davida Dragičevića još je jedan pokazatelj na šta je spremna vlast u ovoj zemlji, i koliko im ništa osim vlasti, moći i novca nije sveto. Spremni su i rat započeti, samo da izbjegnu pravdu i kaznu koja će ih, valjda, kad-tad stići. Mada to uopšte nije izvjesno.

Naša je jedina sreća što se u ovoj zemlji nema više za šta boriti, niti se ima šta braniti, pa su samim tim, nadamo se, rat i sukob malo vjerovatni, kao što je konačni sukob sa politikama, odnosno političarima koji pljačkaju i ubijaju svoje građane, ne samo nužan nego i izvjestan.

Da li će se taj sukob desiti u institucijama ili na ulici, ovisi prvenstveno o političarima. Mi izbora svakako nemamo. Nemamo ni budućnost sa ovakvim kriminalnim liderima.

Naša djeca će imati budućnost samo onakvu kakvu mi za njih izborimo. Političari im nude mjesta u javnim službama, preduzećima i ustanovama, samo ako će biti njihovi slijepi i nijemi sljedbenici, glasačka mašina, i statisti u vlastitim životima. 

U suprotnom, političari im nude bolji život u tuđini – ili smrt u svojoj zemlji.

A šta mi nudimo našoj djeci?