Blažević: Tristesse

Ko to tamo peva

Sjećaš li se kako je tvoja soba bila mračna?

Škure smo zatvarali. Bile su hrapave pod prstima. S njih se ljuštila tamnozelena boja i rasipala po rasklimanom parketu. Kroz uske proreze i pukotine probijala se žarka svjetlost. Zasljepljujuća. U otvorenom je prozoru cvrčalo dvorište. 

Stajali smo nasred sobe. U obrisima. Saginjao si se kad si me ljubio. Podizao bi mi kosu visoko. Koža bi mi najprije zabridjela pod iglicama, a potom bi je smirila mekoća usana. Vrat mi je upamtio tragove jezika. 

Dođi, lezi sa mnom, Lenočka. Tako si mi govorio. Sjećaš li se?

Bijela plahta se među tvojim rukama podizala uvis, raširena kao razvučeno tijesto. Padala je na stari kauč, preko drvenih rukohvata. Ležao si tamo napola odjeven lupkajući dlanovima po jastucima. U snopovima svjetla letjele su čestice pamuka. Oči ti nisam vidjela, ali sam znala kako su žute. U mraku sam razaznavala samo tvoje ruke ispružene prema meni. 

 

Danas sam toliko umorna.

Poljski put je razlokan. Pun oblaka. Molim te, nemoj se brinuti. Nosim čizme i kabanicu. Kiša se još nije prosula. Sjeverac mi povremeno nanese pokoju kapljicu u lice. Da samo vidiš kako se bijeli jasen razgranao. Kora mu popucala i posivjela. Perutke dozrele i požutjele. 

Mraza još nema, ali se magla ne diže do podneva. Ostajem u kući i ložim vatru. Jutrom mi na šporetu pišti čajnik. Soba zamiriše kamilicom. Pijem ga za stolom pod prozorom. Skinula sam zavjese, zaklanjaju mi pogled. Ne mogu se više penjati na merdevine da ih okačim.

Zaboravila sam ti reći da sam kušala trnine. Još uvijek su pregorke. Skupile mi usta. Morat ću još malo pričekati s berbom.

 

Tijela su nam bila utisnuta u plahtu. Tvoje su usne bile na mom uhu. 

Bože, kako si nježno govorio! 

Grudi su ti se nadimale. Žile na vratu nabrekle. Osjećala sam ih pod prstima. Vrištao si u moju kosu. 

Poslije smo ležali jedno pored drugoga. U sobi je bilo vruće. Disao si glasno sve dok nisi zaspao. Lupanje srca ti se smirilo. Ja sam ležala na stomaku, nalakćena. Promatrala sam crte tvoga lica isprekidane tankim tračcima svjetla. Tišinu u sobi remetilo je samo zujanje hladnjaka iz kuhinje.

 

Kukuruzišta su požutjela i vlažna. Puna ptica. Kapljice klize niz izbrazdane listove. Odavde se već čuje huk rijeke. Most je željezna grdosija. Zahrđala. Danas se neću penjati do njega. Proći ću ispod. Stepenice su strme, a mene bole noge. 

Pored rijeke je hladno. Zrakom lebde ledene kapljice. Da znaš da se ovdje više ne može sjediti uz obalu. Prolazim između nagorjelih hrpa smeća. Ni ribari više ne dolaze. 

Do tvoje kuće nema još mnogo. Dvjestotinjak koraka. Danas će mi možda trebati malo duže jer su mi čizme teške. Do mraka bih trebala biti kod kuće.

 

Kupaonica je bila malena. Prozor zastrt tvrdom zelenom tkaninom. Stajala sam u požutjeloj kadi okružena plastičnom zavjesom. Topla voda slijevala se po meni. Kosa je padala u slapu pa se onda lijepila za leđa.

Ručnici su bili složeni na polici presušeni i kruti. Ja bih se umotala osjećajući kako kapi s moje kože omekšavaju tkaninu. 

Po raspucanim pločicama ostajali su vlažni tragovi mojih stopala. 

Kad si se probudio ja sam u kuhinji kuhala kašu. To je hrana za djecu, Lenočka. Tako si mi govorio.

Zirnuo si kroz letvicu na škurama i govorio kako je trava u dvorištu spaljena suncem i da je drvo pod prozorom natrulo. Kasnije si ga posjekao. Bilo mi ga je žao. S mrakom smo izlazili na verandu i sjedili na škripavim stolicama. Kraj naslaganih starih novina. Ništa nisi bacao. Zrak je zujao komarcima, a cigareta među tvojim prstima žarila se kao krijesnica.

 

Na kući su ti zatvoreni i prozori i vrata. I škure su navučene. Na verandi nije ostalo ništa. Samo prašina po daščanom podu. Krov se zeleni gustom mahovinom. Crjepovi mu pocrnjeli.

Na odrini iza kuće zakržljala vinova loza. Crni grozdovi sasušeni. Ptice ih izjele. Sad ne vidim ni jednu. Možda su se sklonile od nadolazeće kiše. Meni ne smeta. Jesam li ti rekla da nosim kabanicu? 

Nemaš se za šta brinuti. Ostavila sam pripremljen čaj da se kasnije zagrijem. 

Da znaš koliko sam umorna. Sjest ću da se odmorim. Kapljice udaraju u moju kabanicu sve jače i razlijevaju se. Nebo je sivo, a oblaci plove tako brzo.

Sve ću ti reći.

Samo pričekaj da se još malo odmorim…

Magdalena Blažević rođena je 1982. godine u Žepču. Piše kratke priče i književnu kritiku. Živi i radi u Mostaru.

KO TO TAMO PEVA, rubrika u kojoj NOMAD predstavlja pjesnike - uređuje Darko Cvijetić
Garić: Mostarske žege
Cvitan: Iskreno? Bojim se
Hasanbegović: Filteri
Aleksić: Moje misli nisu vidovite
Kirin: Potraga
Kaplan: Nakraju ljeta
Nikačević: Dva mala demona
Bektaš: Prost broj
Ćatić: Snijeg na rukama
Weiss: Haiku
Blažević: Krugovi u žitu
Kos-Lajtman: Ogled o sljepoći
Sekulić: Katran