U nedotupavim očima Kataline Zvonareve zapada sunce. Među gustim, slijepljenim trepavicama.
U nedotupavim očima Kataline Zvonareve zapada sunce. Među gustim, slijepljenim trepavicama. Nad njima u prozračnim krošnjama zvekeću duge, iskrivljene mahunarke. U bojama šumskog meda. Njiše ih vlažan vjetar i miris hladnotrule zemlje. Oči joj se ugase i začuje se kristalni zvuk drugog crkvenog zvona. Pridigne se i haljinom pokrije široka bedra. Rub navuče preko koljena. Otisak teretnog tijela u zgužvanoj travi polako se hladi.
Krajičkom oka vidi Kostu kako trči među grmovima krvavo zelenih listova cvekle prema uskom putu obraslom živicom. Pod kapom plava kosa, ruke stisnute oko tregera na pantalonama. Nestane u trnovitom gustišu. Katalinini otečeni prsti razvezuju konopac s nakrivljenog kolca i omotavaju ga oko ruke. Belka poskoči i zamekeće. Prati Katalinin užurbani korak. Leđa joj se saviju usred polja. Snažnim pokretom iz zemlje izvuče nekoliko grmova. Korijenima u vlažnim grudicama dvaput udari o bok. Zemlja se raspe niz haljinu. Potrči s Belkom očiju zagledanih u daleku šumu što crno šušti i doziva.
Crkva je izgrađena na brežuljku pa se zvonik vidi odasvud. Iz šume i polja. S obale rijeke. Zvoni dva puta dnevno. Točno u podne i u prvi mrak. Katalinin otac se spušta niz šumski put uvijek u isto vrijeme. I ljeti i zimi ogrće crni dronjavi kaput. Na proćelavo tjeme spušta šešir iz kojeg se širi miris masne prhuti. Ruke mu se klate dok hoda. Krpena lutka. Smežurana koža oko očiju u sitnim bradavicama. Vise na tankim nitima. Rosne kapi na paučini. Nekontrolirano trepće, kao da ga plaši svijet pred očima. Pod njima je baburasti nos u purpurnim raspucanim kapilarima. Išarana koža je list zrele cvekle. Dok silazi, tiho mrmori. U velikim ustima truli krnjatci. Zapah otvorenog groba. Katalina nosi očeve crte iako joj je koža mlada i mliječna. Majčina je samo kosa. Crna oštra žica. Precvjetani živičnjak.
Belka prva izađe na šumsku čistinu opkoljenu gustim hrastovim krošnjama. Na sredini stoji naherena kućica pokrivena šindrom zasutom lišćem i žirovima. S ulegnutog krova strši uski hladni dimnjak. Uz kuću su od starih dasaka skovani šupa i tor za svinje. Prljave njuške isturene kroz proreze među daskama. Uz ulazna vrata kanta s ukiseljenim ostacima hrane. Po površini se uhvatila bijela pjena. Nad njom kaotično zujanje.
Katalina ispusti uže i otpre drvena vrata. Kuća je prazna i hladna. Cveklu ubaci u vanjik pod prozorom. Belka uđe i podvuče se pod stol. Legne na zemljani pod posut izgaženom slamom. Mršave se kokoši ugnijezdile u mračnim ćoškovima. Skutrene jedna uz drugu. Na zvuk Katalininog glasa zalamataju krilima i uskokodaču se. Zahvati zrna kukuruza iz drvene posude na kredencu i raspe ih po podu. Kljunovi zabodeni u zemlju. Debele krijeste podrhtavaju. Sasušenu krpu ispere i pobriše mrvice sa stola. Prljave tanjure i dvije iskrivljene kašike pere u kanti s ustajalom vodom.
U otvorenim vratima plavi se zrak. Titra gusta prašina što se nikad ne sliježe. Kroz nju cičeći lete slijepi miševi i zbijaju se u nepomičnu gomilu na drvenoj gredi pod krovom. Katalina pripali vatru u peći. Zamiriše smola. Zapucketa svjetlost. Zna koliko ocu treba da se vrati iz crkve. Kroz prozor se ne vidi ništa, samo mrak među drvećem. Ali Katalina zna sve kako ide. Najprije začuje zvuk praznih šerpa što se sudaraju u travi. Otac ih šuta gumenim čizmama. Pseto je odavno pobjeglo, ali su šerpe za vodu ostale. Skupljaju kišnicu i komarce. Potom ugleda njegovu sjenu na vratima i začuje glasno disanje i otpuhivanje što je dolazilo duboko iz stomaka, mračnog bunara.
Uđe i baci šešir na stol. Ruku stavi na tek zagrijanu peć.
– Tek si došla, nesretnice!
Šutne cjepanice. Gomila se raspe. Kokoši uznemire. Belka ostane ležati pod stolom.
– Opet se vucaraš po polju. Misliš da će te Kosta uzeti, a ne vidiš da drugu vodi pod ruku. Prava je sreća da ti je majka umrla, da te ne gleda takvu.
Katalina ga ošine pogledom.
– Šta te briga šta ja radim!
Kad viču oko usta im se urezuju iste bore. Zaobljene i duboke. Oči im zasvjetlucaju. Vedro noćno nebo.
Otac krene prema Katalini stisnutih pesnica. Ona ga odgurne prema stolu. Uhvati ga za ramena i gurne prema dolje.
– Sjedi tu i začepi labrnju!
Posjedne ga za stol i natoči čašicu. Otac iskapi. Briše se rukavom.
– Natoči još jednu.
Rakija grgolji u prozirnoj staklenoj boci.
Katalina na peć postavi lonac s vodom. Vatra se rasplamsala. Iz peći izbija vrelina. Stavi vanjik na stol i nožićem guli kožicu s cvekle. Po rukama se cijede ljubičaste kapi. Zavlače se pod prljave nokte, u kožu. Tvrde ploškice na tanjuru mirišu na zemlju. U lonac uspe žuto zrnasto brašno.
Smrkava se. Katalina užga dva fenjera iz kojih poteku mlazovi crnog dima i udare u niski strop. Tanjure i kašike obriše keceljom i postavi na stol. Na sredini lonac. Drvenom kašikom miješa kašu iz koje probija vreli zrak. Sjede jedno nasuprot drugom. Iz tanjura se puši. U kutovima usana crveni sok. Rashlađuje im natečene desni. Otac gleda u tanjur i halapljivo guta. Katalinin pogled nestaje u mrtvom zraku u otvorenim vratima.
Glava joj odjekuje.
– Sutra! Sutra!
Sunce će se podići visoko. Otac će se spustiti niz puteljak. Povezat će kosu pod maramom i s Belkom strčati u selo. Privezat će je za staru šljivu i pod njom čekati da Kosta dođe. On će s vilama na ramenu proći pored njih. Slijedit će ga sve do doline divljeg rogača. Tamo će se sakriti u travi među žbunjem. Kosta će joj zagrnuti haljinu preko glave. Dahtat će među njezinim grudima čvrsto držeći haljinu navučenu preko lica. Svaki će se njezin uzdah zaustaviti u prljavom suknu, samo će kroz gusto tkanje nešto sunčeve svjetlosti prodrijeti do njezinih crnih očiju. Belka će stajati privezana za kolac i tiho meketati. Katalina je neće čuti.
**
Pod kotačima konjskih kola podiže se žuta prašina. Gusta i brašnasta. Lebdi nad mršavim tijelima krepanih ovaca natovarenih na kola. Blago poskoče kad kotači pređu preko isušenih lokvi. Prljavo runo ispada u pramenovima. Vjetar ih nanosi na živicu i grmlje. Njuške su u krvavim krastama. Otvorene oči mutne. Iz sasušene bijele pjene viri otečen, modar jezik.
Griva premorenih konja poskakuje. Zapetljana, ali sjajna. Kosta sjedi između dva dugačka repa. Kožne uzde među šakama izlizane. Pocrnjele. Prašina mu se lijepi za oznojenu kožu, za mokre dlake pod pazusima. Po orošenoj bradi. Oči poluzatvorene suncem. Katalina kaže da su plavi jorgovan. Pruža ruke prema njima, ali ih nikad ne dotakne. Dlanovi su mu slani. Osjeti ih pod jezikom kad joj zatvori usta. Katalina kasnije liže usne sve dok osjeti njegove tragove.
Katalina i Belka su pod izbeharalom šljivom. Katalinine dojke i trbuh prezrele lubenice. Teške i raspukle. Lice joj je oznojeno i hladno. Tiho ječi zatvorenih očiju. Tek povremeno rastvara kapke pogledajući na poljski put. Prsti joj traže Belkinu klonulu glavu.
Na zvuk konjskih kopita Katalinine se oči rašire. Umjesto žute prašine vidi titravo svjetlucanje. Pridiže se u izgužvanoj mokroj haljini. Rukom pridržava ispupčeni stomak. Poteže konopac, ali Belka ne može ustati. Noge joj savijene, polomljeno staklo. Mekeće jedva čujno. Oči nagrđene krvavom sluzi. Katalina ispusti konopac i zatetura za kolima. Ispruženih ruku. Zasuta žutom prašinom. Ne okreće se za Belkom što izdiše pod cvrkutavom krošnjom. Konjska kola pretvorena u crnu točku.
Cvekla u polju je mlada. Listovi joj blijedozeleni, krhki. Žile ružičaste. Katalina ne primjećuje da gazi nježne grmove. Pogled joj zamućen vrtoglavicom i bolovima. Raskopčava haljinu na grudima. Oslobodi nabrekle dojke.
Strovali se među žbunje. Zagrne haljinu do pasa. Koža joj prošarana nabreklim venama i kapilarima. Golemo tijelo se rastvara u nezemaljskoj boli. Dlake među nogama slijepljene vodom i sluzi. Oči su joj uprte u žućkaste mahunarke i lišće što titra među njima. Sunce se već polagano spušta.
Dijete je mršavo i krhko. Tek okoćeno lane. Pupkovina je debela. Ljubičasta. Katalina se pridigne zaprepaštenih očiju. Razveže maramu i njome obriše sitne oči i usta. I Katalina i dijete zaplaču. Prostre maramu i poveže ga. Iz smotuljka viri samo mala okrugla glava. Ružičasta koža presvučena je bijelim naslagama. Katalina se osovi na noge. Niz njih se slije vrela krv. S djetetom u naručju krene prema rijeci. Prema hladnom vodenom žuboru.
Goveda s kola skidaju jedno po jedno. Držeći ih za mršave koščate noge. Tupo udaraju u iskopanu zemlju. Zrakom se prosipaju prašina i bijeli kolopleti zapetljanog runa. Konji su mirni. Samo im repovi mašu. Kostine oči zagledane u duboku rupu što se brzo puni. U prljave lopate odbačene u travu. Kola se isprazne, a lopate se zariju u zemlju. Zasipaju zrak i padaju po nepomičnim tijelima.
Zemlja ih posve pokrije, a sunce utone.
Katalina prati vrbik što se pruža cijelom riječnom obalom. Pronađe puteljak i s djetetom u naručju siđe na vodu. Zrak je tu mnogo vlažniji. Svježiji. Bosna žubori, tek se u crnim virovima začuje grgolj. Tijelo joj svladava umor i vrtoglavica. Nekontrolirano se trese od hladnoće. Nagriženi zubi cvokoću. Okreće se prema suncu, malo nedostaje da zapadne. Zagazi u vodu držeći dijete nad ledenom površinom. Dijete je mirno. Katalina u njegovim očima vidi plavi jorgovan. Podigne pogled prema suncu što zamire. Privije dijete na grudi i krene prema mračnoj šumi.
Začuje se kristalni zvuk drugog crkvenog zvona.