Bizarna plesna epidemija

Prije pet stoljeća, najduži rave party na svijetu održan je u Strasbourgu; "plesna kuga" za neke je bila smrtonosna.

Počelo je sa samo nekoliko ljudi koji su plesali vani na ljetnoj vrućini. Ruku puštenih niz lelujava tijela i odjeće natopljene znojem, plesali su kroz noć do sljedećeg dana. Rijetko se zaustavljajući da jedu ili piju, naizgled zaboravivši na umor i bol izranjavanih stopala, nastavljali su plesati danima. U trenutku kad je vlast odlučila intervenirati, još stotine ljudi je jednako frenetično plesalo.

Ali to nije bio jedan od onih rave partyja iz 80-ih godina, koji su počinjali u nekom udaljenom odmaralištu i završavali u blatnom polju. Bila je to jedna od najčudnijih epidemija zabilježenih u svjetskoj povijesti. I dogodila se jednog ljeta prije 500 godina, u francuskom gradu Strasbourgu. Tokom tri vrela mjeseca 1518. godine, nekoliko stotina ljudi je razvilo plesnu opsesiju. Ples se nastavljao sve dok – na užas gomile koja se okupila da gleda – neki od njih se nisu srušili i stradali na licu mjesta. Šta se dešavalo?

Prema izvještaju sjajnog liječnika Paracelzusa, napisanog 1530-ih, sredinom jula 1518. započela je "plesna kuga u Strasbourgu", kada je usamljena žena izašla izvan svoje kuće i skakala nekoliko dana za redom. Za sedam dana, još desetine ljudi je zahvatio isti neodoljivi poriv.

Bogati građani koji su vodili grad nisu bili zabavljeni ovim. Jedan od njih, književnik Sebastian Brant, posvetio je poglavlje svog moralizirajućeg bestselera Brod luđaka, ludom plesu. Začuđeni haosom na ulicama, on i njegove kolege gradski vijećnici konsultirali su lokalne liječnike koji su, u skladu sa standardnom medicinskom mudrosti tog vremena, proglasili ples posljedicom "pregrijane krvi" u mozgu.

Vijećnici su propisali odgovarajući tretman - više plesa! Naredili su da se raščisti žitna pijaca na otvorenom, zaposjeli su cehovske hale i podigli pozornicu uz sajmište konja. Na te su lokacije doveli zanesene plesače u uvjerenju da će ih produženo mahnito kretanje osloboditi bolesti. Poglavari su čak unajmili gajdaše i bubnjare i plaćali "jake muškarce" kako bi pridržavali izmorene plesače dok su se okretali i njihali. Oni na žitnoj pijaci i sajmištu konja su plesali pod užarenim ljetnim suncem u demonskom prizoru kakav bi mogao zamisliti Hieronymus Bosch.

Poema iz gradskog arhiva objašnjava šta se dalje dogodilo: "U svojoj ludosti, ljudi su nastavili plesati sve dok ne bi izgubili svijest ili umrli". Vijećnici su shvatili da su pogriješili. Odlučivši da plesači pate od božanskog gnjeva, a ne od uzavrelog mozga, naredili su razdoblje prisilne pokore i zabranili muziku i ples na javnim mjestima. Na kraju, plesače su odveli u svetište posvećeno sv. Vidu, smješteno u močvarnoj špilji u brdima iznad obližnjeg grada Saverne, gdje su na njihove krvave noge obuli crvene cipele i vodili ih oko drvene figurice sveca. U sljedećim sedmicama, kažu hronike, većina je prestala s divljim pokretima. Epidemija je završila.

Ovo čudno poglavlje ljudske historije postavlja dosta teških pitanja. Zašto su poglavari propisali više plesa kao tretman za prokuhale mozgove? Zašto su plesačima obuli crvene cipele? I koliko je ljudi umrlo? (Pisac koji je živio blizu grada navodi prosjek od 15 dnevno, ali to nije potkrijepljeno faktima.)

Možemo biti sigurniji u tvrdnje o uzrocima ovog neobičnog fenomena. Neko vrijeme ergotizam je izgledao kao dobar kandidat. To je rezultat konzumiranja hrane kontaminirane jednom vrstom plijesni koja raste na vlažnoj raži i proizvodi hemikaliju sličnu LSD-ju. Može izazvati zastrašujuće halucinacije i nasilno trzanje. Ali malo je vjerojatno da bi bolesnici mogli danima plesati. Jednako je nevjerovatna tvrdnja da su plesači bili vjerski podrivači. Promatračima je bilo jasno da ne žele plesati. Najvjerodostojnije objašnjenje, po mom mišljenju, jeste da su ljudi iz Strasbourga bili žrtve masovne psihogene bolesti, što se nekad nazivalo "masovna histerija".

U proteklim stoljećima bilo je nekoliko drugih plesnih epidemija, koje su uključivale stotine ili samo nekoliko ljudi, gotovo sve u gradovima u blizini rijeke Rajne. Zajedno sa trgovcima, hodočasnicima i vojnicima, ovom rijekom su putovale i vijesti i uvjerenja. Čini se da se jedna ideja posebice zadržala u kulturnoj svijesti ovog regiona: da sv. Vid kažnjava grješnike tjerajući ih da plešu. Slika u kelnskoj katedrali, više od 200 milja nizvodno od Strasbourga, dramatizira kletvu: ispod lika sv. Vida, tri čovjeka neveselo plešu, deliričnih izraza lica, odvojeni od realnosti. 

Ovakva vjerovanja u nadnaravne sile mogu imati dramatične efekte na naše ponašanje. Klasični primjer je "zaposjednutost", u kojoj se ljudi ponašaju kao da su njihove duše zaposjeli duhovi ili božanstva. Američka antropologinja Erica Bourguignon je pisala kako odrastanje u "vjerskom okruženju", gdje se zaposjednutost ozbiljno shvata, podstiče disocijativno mentalno stanje gdje je normalna svijest onesposobljena. Ljudi se tada ponašaju prema kulturološkoj ideji o ponašanju zaposjednutih ljudi. Takve stvari su se dešavale u evropskim samostanima, gdje su se časne sestre grčile, izvijale, pjenile na usta, pravile opscene pokrete, penjale se na drveće i mjaukale kao mačke. Njihovo ponašanje se činilo čudnim, ali časne sestre su živjele u okruženju koje ih je podsticalo da opsesivno razmišljaju o grijehu i navodilo na mistične nadnaravnosti. One koje su bile uvjerene da su demoni ušli u njihove duše bile su podložne padanju u disocijativna stanja u kojima su radile upravo ono što su teolozi i egzorcisti govorili da zaposjednuti đavolom rade. U takvim slučajevima, zaposjednički trans se širio na svjedoke koji su imali jednake teološke strahove. 

Ove opservacije bi se mogle primijeniti na ono što se desilo u Strasbourgu 1518. Kletva sv. Vida je upravo takva vrsta nadnaravnog vjerovanja koja može navesti povodljive u disocijativno stanje. Hroničari se slažu da je većina ljudi vjerovala kako je razljućeni sv. Vid izazvao pometnju. Višednevni ples je lako zaposjedao emotivno skrhane poklonike koji su vjerovali da ih sv. Vid ima na oku. Ako je plesna manija zaista bila slučaj psihogene bolesti, jasno je zašto je privukla tako mnogo ljudi: nekoliko slučajeva je lakše moglo pokrenuti sveobuhvatnu psihološku epidemiju uz viječničku odluku da okupi plesače na najfrekventnijim mjestima u gradu. Njihova vidljivost je osigurala da drugi građani postanu podložni, dok su im misli kružile oko vlastitih grijeha i straha da su oni sljedeći.  

Život u Strasbourgu početkom šesnaestog stoljeća zadovoljio je još jedan osnovni uvjet za izbijanje psihogene bolesti: hronike bilježe mnoštvo nevolja koje povećavaju sugestivnost. Društveni i vjerski sukobi, zastrašujuće nove bolesti, propadanje žetve i povećanje cijena pšenice uzrokovale su široko rasprostranjenu bijedu. Hroničar je kratko i jasno opisao 1517. godinu kao "lošu godinu". Sljedećeg ljeta, sirotišta, bolnice i skloništa prepunili su očajnici. To su bili idealni uvjeti za gradske siromahe da zamisle da je Bog ljut na njih i da sv. Vid obilazi njihove ulice.

Srećom, plesna epidemija iz 1518. bila je posljednja takve vrsta u Europi. Vjerovatnoća budućih izbijanja je nikakva, s obzirom na vjerovanja koja su je podstakla. Na ovaj način, plesna manija podcrtava moć kulturnog konteksta da oblikuje način na koji se izražava psihološka patnja.

Pet stoljeća od plesne epidemije obilježava se ove godine uz izložbu u Strasbourgu, u Musée de l'Oeuvre Notre-Dame, te uz TV dokumentarni film, objavljivanje romana francuskog autora Jean Teuléa, čak i techno party koju organizira skupina DJ-eva koji su uzeli naziv "1518". 

 

Hendrik Hondius, 1642., bazirano na crtežu Petera Breughela iz 1564., prikaz plesne epidemije u Molenbeeku (detalj)