Almir Imširević, biografija ili istorija čitanja

Skica za portret

Imao je dvanaest godina kada su mu u „Politikinom zabavniku“, u rubrici „Pisma čitalaca“, objavili nekoliko rečenica. Nije sačuvao primjerak časopisa, niti pamti o čemu je pisao, ali zna da je zaraženost čitanjem, baš u to vrijeme, postala neizlječiva. Od dječije bolesti pretvorila se u utješnu dijagnozu, postala neizbježni dio organizma, poput hemoglobina ili šećera u krvi. Razina prisutnosti se povremeno mijenjala, nekad bi prekoračila granice prihvatljivog, ali je on bivao najsretniji kada je ne drži pod kontrolom. „Pisma čitalaca“ su, danas je siguran, savršena književna forma koja spaja te dvije teške i drage uloge – čitaoca i pisca. Nerazdvojan par, kao Sherlock Holmes i Dr. Watson; čitalac koji otkriva, istražuje, zaključuje i pomoćnik/pisac koji dopušta da bude pronađen i zatvoren. Almir Imširević ima 47 godina i nekolicinu pisaca koje drži na – doživotnoj robiji.

Rođen je 10. marta 1971. godine u Bihaću. U sjećanju na rodni grad ne postoje naslovnice knjiga, ne postoje police, ni biblioteke, tek slike, mirisi i zvukovi koji prate majkino čitanje dok ga uspavljuje. Otkriva moć pripovijedanja, čudo ljudskog govora i sposobnost priče da se iz noći u noć mijenja, da u sebe pušta dobro mu poznate krajolike, situacije, ali što je najdirljivije, omogućava i njemu da povremeno postane junak, posve ravnopravan Aladinu, Petru Panu, Nikolici s prikolicom... Ušuškan i pospan, u prošaputanom „la ilahe illallah“, kojim majka završava svaku bajku, prepoznaje tek pjesmicu kojom se priziva san.

Otac mu je oficir JNA, na posao odlazi prije svitanja i uvijek je obrijan. Miriše na „Brion“ i kuhinjski sto povremeno pretvara u ratni kabinet; mati bi sklonila posudu sa voćem i staklenu pepeljaru, a preko mušeme bi bila raširena karta Jugoslavije. Linijari, šestar, kompas u kožnoj futroli i flomasteri u crvenoj i plavoj boji, ležali su poput ranjenika na onom mjestu gdje se nalazila autonomna pokrajina Kosovo. Dječak je iz prikrajka posmatrao planove koji će omogućiti herojsku pobjedu crvenih, te bi sjedao nedaleko od oca i u tišini, koja je posve ličila na onu pozorišnu (do tada mu nepoznatu), igrao ulogu roditelja kojem se divio. Tabure bi se pretvarao u radni sto, a sveska i olovka u najzanimljivije igračke. Satima je ispisivao stranice, stvarao knjigu na jeziku koji je bio izmišljen, ali ne i manje stvaran.

Prva knjiga koja mu je promijenila doživljaj svijeta govorila je o čovjekovom putovanju na Mjesec. Još uvijek je otkrivao slova, abeceda se pojavljivala kao površina nepoznatog planeta, pa se oslanjao na brojne ilustracije. Otkrivena značenja zauvijek su uljepšala svijet na koji je bio osuđen. Tako je zahvaljujući jednom od crteža, koji je predstavljao astronauta dok uzima uzorke sa površine Zemljinog satelita, dugo vjerovao da je sve kamenje na Zemlju doneseno sa Mjeseca. Poslije je čak i svoje najbolje drugare uspijevao nagovoriti da liznu kamen iz školskog dvorišta i uvjere se da u ruci drže nešto što ne pripada ovom svijetu. Bio je spreman da svijet i umjetnost otkriva svim čulima, što je, uz redovno vakcinisanje, posve prihvatljivo.

U osnovnoj školi za rođendan dobija knjige „Akademija profesora Kleksa“ i „Harijeta uhoda“. U ovoj prvoj, nastaloj u Poljskoj, junaci su nestašni dječaci čija imena počinju slovom „a“, što samo ubrzava poistovjećivanje i zaljubljenost u magiju čitanja. Akademija ima veliko dvorište, a na ogradi su brojna vrata koja vode do drugih bajki. Kada profesor Kleks, koji je ime dobio po riječi za mrlju od mastila, poželi, recimo, zapaliti lulu, on pošalje jednog od učenika u bajku o djevojčici sa šibicama. Godinama kasnije, u svoje drame i priče, Almir Imširević će pokušavati ugraditi slična vrata; želi vjerovati da je naslijedio nešto od stolarskog umijeća svog pokojnog djeda koji je pravio vrata, prozore, ali i sazove. Uzgred, u saz se kuca, baš kao i u pisaću mašinu. Od Harijete je naučio uživati u samoći i posmatranju ljudi.

Ljeto prije no što će upisati sarajevsku Prvu gimnaziju, na plaži otkriva knjigu Danila Kiša. Morska ljubav, što joj i ne priliči, postaje dugogodišnja opsesija. Veza prerasta u stalnu i stabilnu, uz dozvoljena nevjerstva i povremene pauze u kojima se javljaju novootkriveni pisci poput Schultza i Nabokova, ali i očevo pismo iz Niša koje će nepovratno promijeniti njegovo čitalačko iskustvo i književni ukus.

Godine 1989. upisuje studij književnosti, odlazi na odsluženje vojnog roka i postaje obučen za rovovske bitke protiv samoga sebe. Vojničke spavaonice ga zauvijek pretvaraju u zaslijepljenog sljedbenika usamljenosti, fanatika spremnog da se i u najvećoj gužvi, okružen ruljom, opaše čitalačkom tišinom i raznese „stvarni“ svijet izvan korica knjige. Početak rata dočekuje u Sarajevu praveći sa prijateljima barikade od knjiga na ulazu u Filozofski fakultet, naivni otpor protiv bivših profesora i budućih ratnih zločinaca. Okružen ubijanjem i smrtima pokušava pronaći red i smisao, opsadu Sarajeva preživljava čitajući djela Agathe Christie, čita poeziju i biografije velikih pisaca.  Iz biblioteke na Malti redovno krade knjige, cigaretama otkupljuje komplete sačuvane po komšijskim regalima, a kada nije u uniformi – prevodi sa engleskog biografiju Charlieja Chaplina. Rukopis nestaje u zimu 1993. godine i Almira Imširevića ne grize savjest od pomisli da  je njegova mati stranicama o životu Skitnice ugrijala porodičnu sobu.

Naredne jeseni upisuje sa na studij dramaturgije i trećeg dana studiranja, u blizini Doma armije, biva ranjen protivavionskim metkom. U bolnici je smješten u sobu u kojoj će, deset godina kasnije,  ležati i njegova buduća trudna žena. Čitanje Paula Austera biva isprekidano bolnim stenjanjem dvojice cimera, harmonikaša iz Goražda kojem je amputirana lijeva ruka i kamiondžije koji je nagazio minu. Tablete ne pomažu, geleri nesanice i bolova udaraju po svakom djeliću bolničke sobe, pa jedne noći Almir Imširević svojevoljno preuzima ulogu vidara i – čita naglas. Dežurna sestra primiče stolicu vratima i osluškuje.

Diplomirao je 1998., dva dana prije očeve smrti, od prijatelja je na poklon dobio poeziju Abdulaha Sidrana, pa u noći koja prethodi dženazi čita – „...treba, sjećaš li se? na prstima koračati dok otac spava.“

Godine 2004. mu se rađa kćerka, a vremenom njegova lektira postaju braća Grimm, Hans Christian Andersen i „Rješenje o rastavi braka“. Djetetu dopušta da se igra sa knjigama, uživa u njenom šaranju nedodirljivih spisateljskih veličina, od najranijeg djetinjstva pokušava je uvjeriti da je knjiga prijatno društvo, dobro raspložena prijateljica, spremna na razgovor, ali i na igru i ludorije. Čitanje je susret dvaju samoća, tvrdi Paul Auster, i nema razloga da mu se ne vjeruje. Ipak, kćerki koja je u međuvremenu postala čitalac, Almir poklanja knjige, a na prazninama između dvaju pasusa, na kraju poglavlja, rukom ispisuje kratke i iskrene poruke. Djevojčica se raduje svakoj novootkrivenoj očevoj rečenici, uživa u potrazi, a svaka stranica se pretvara u još neotvoreni rođendanski poklon. Zauvijek je naučila da od knjiga treba očekivati nemoguće.

Almir Imširević i dalje vjeruje da je usamljenost generalna proba smrti. Ipak, obraduje ga kompjuterski prozorčić sa kojeg čita poruku – „Auto correct mi riječ 'Auster' pretvara u 'susret'“! U pauzama između dva čitanja uzima fotografski aparat i šeta po gradu; u desnom gornjem uglu desktopa ima sićušni smeđi kofer u kojem krije 317 crno-bijelih lica uronjenih u knjige. Sedam godina fotografiše ljude koji čitaju na javnim mjestima, bilježi i narušava usamljenost, a potom proučava slike kao što ciganke proučavaju ispruženi dlan – čitaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Ni manje ni više.

Njegova kćerka ima četrnaest godina i povremeno mu dopusti da je uspavljuje čitanjem iz knjiga koje su mlađe od njegovih glavobolja. Utješne poruke više ne ispisuje i sve teže vjeruje samome sebi dok joj govori da je ljubav možda 15.602 kilometra daleko i da treba biti strpljiv. Uživa u toj povremenoj ulozi šaptača kojeg više niko ne sluša, koji ne razumije samoga sebe, ali čiji glas uspavljuje. Kao kad mati pegla očeve košulje i bijele jastučnice.

La ilahe illallah...