Bergholz: Osveta ustanika

Temeljem otkrića velike količine nepoznate arhive, ovaj povjesničar objašnjava nasilje suprotno većini dosadašnjih klišeja.

foto: Jonathan Caragay-Cook

‘Nasilje kao generativna sila. Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici’ jedna je od najvažnijih knjiga za razumijevanje naše povijesti objavljenih u duže vremena. Tema je masovno nasilje u ljeto 1941. u mikroregiji Kulen Vakufa, na granici Like i Bosne.

Autor Max Bergholz, povjesničar sa Sveučilišta Concordia u Montrealu, temeljem otkrića velike količine nepoznate arhive objašnjava nasilje suprotno većini dosadašnjih klišeja. Na lokalnom nivou nacionalizam nije bio glavna motivacija – tek su malobrojni Hrvati i muslimani podupirali ustaše. Skupina marginalaca je zahvaljujući ustaškoj ideologiji dobila alibi za pljačku, pretvorivši miran kraj u pakao. Ustanici su znali biti brutalni koliko i ustaše, a Komunistička partija jedva je imala veze s ustankom.

Kulen Vakuf u neposrednoj je blizini Srba, pa je knjiga ključna i za kontroverze oko Dana ustanka 27. srpnja. Izuzetno detaljnu studiju – rezultat desetogodišnjeg rada – kod nas je 2018. objavio Buybook, a za nju je autor dobio više uglednih nagrada. Intervju je vođen na hrvatskom jeziku.


JB: Počelo je ustaškim pokoljima u pravoslavnim selima Suvaja, Bubanj i Osredci. Ustanici su uzvratili masakrom u katoličkom selu Krnjeuša i uništenjem Boričevca, da bi sve kulminiralo pokoljem dvije tisuće muslimana?

MB: Od približno 5600 ljudi koji su pobjegli iz Kulen Vakufa ujutro 6. septembra, njih 3124 stiglo je u Bihać, prema podacima tamošnjih vlasti NDH. Čini se da je među njima bilo mnogo, ako ne i većina, lokalnih ustaša, čije je nasilje i pljačkanje tokom juna i augusta pokrenulo sukcesivne talase masovnog ubijanja. Od preostalih oko 2500 ljudi, čini se da su zagovornici obuzdavanja među ustanicima uspjeli spasiti čak 400-500 života. Prema izvorima ustanika i NDH, preostalih otprilike 2000 pojedinaca, većinom žena i djece, nestalo je tokom 48 sati od jutra 6. do jutra 8. septembra. Lokalni ustanici ubili su te ljude tokom ova dva dana i dvije noći. Ključni faktor je osveta. Snažna želja među većinom ustanika da se osvete nad svima onima koje su percipirali kao ustaše – a koji su za mnoge uključivali sve njihove susjede katolike i muslimane – ima svoj korijen u prethodnom nasilju koje su ustaše tokom ljeta 1941. počinili nad onima koje su kategorizirali kao Srbe. Jedan talas nasilja na etničkoj osnovi pomogao je da se generira kasniji talas nasilja po sličnoj osnovi.

Masovno ubijanje pravoslavnog življa suočilo je preživjele s teškim izborom: biti ubijen ili se boriti. Dakle, na području Kulen Vakufa ustanak se dogodio zbog ustaškog nasilja. Ipak, zapanjujuća eskalacija nasilja u i oko Kulen Vakufa tokom 6.-8. septembra nije naprosto uzrokovana željom za osvetom. Zapravo, moglo se to očekivati zbog neuspjeha zagovornika obuzdavanja među ustanicima, od kojih su većina po orijentaciji bili komunisti. Ti pojedinci nastojali su svesti račune s ustašama, ali nisu željeli nauditi onim ljudima za koje su ustaše tvrdili da ih predstavljaju, odnosno svima onima koji su, u to vrijeme, percipirani kao ‘Hrvati’. Samo detaljnom analizom radnji koje su poduzeli ustanici koji su bili zagovornici obuzdavanja, a posebno zbog njihovih grešaka, neočekivanih problema, nedostatka informacija i strukturalnih slabosti, možemo objasniti zašto je ubijanje nastavljeno tokom ova dva dana.


Surovost nasilja

JB: Tvrdite da se nasilje ne može objasniti nacionalizmom. No progon i istrebljenje omogućile su elite u Zagrebu. Koja je veza ideologije vlasti i nasilja lokalnih aktera u ruralnim krajevima NDH?

MB: ‘Etnički sukob’ nije ‘eksplodirao’ među komšijama koji su navodno već bili konstituirani kao jasno definirane, uzajamno antagonističke ‘grupe’. To je moralo biti svjesno učinjeno uz priličan trud na makro, mezo i mikronivou društvenog i političkog života. Uloga nacionalističke ideologije – etniciziranog pogleda na čovjeka i posvećenost preoblikovanju sastava stanovništva uključivanjem i isključivanjem ljudi prema njihovoj percipiranoj etničkoj pripadnosti – bila je ključna za aktere na makro i mezonivou. Ali to je imalo mnogo manje značaja za ljude na mikronivou. Tamo su konkretni, svakodnevni poticaji – materijalni dobici i prilika da se razriješe stari međusobni sukobi – bili za neke daleko važniji motiv da se uključe u lokalni progon na etničkoj osnovi.

Nema ničeg tajanstvenog oko toga. Zapravo, ono što se tu ističe upravo je racionalnost. Bilo je neviđenih koristi za one koji se uključe u progon osoba označenih za isključivanje prema redefiniranim etničkim kategorijama koje su sada dobile izuzetan politički značaj. Neki mještani brzo su uočili te prilike i iskoristili ih.

JB: Cilj lokalnih ustaša nisu bili ‘ideali’ etnički čiste velike Hrvatske, nego popravljanje vlastitog društveno-ekonomskog položaja i rješavanje starih međusobnih sukoba. Vodili su se privatnim razlozima – na primjer pljačkom – a ne nacionalnom mržnjom. Njihovi sljedbenici bili su sitni kriminalci, alkoholičari, ‘smeće hrvatskog naroda’, kaže jedan zapis. Tko su dakle na lokalnim nivoima bili ustaše?

MB: Dokumenti iz arhiva pokazuju da je barem 111 pojedinaca moglo postati lokalnim ustašama. Ova grupa činila je manje od jedan posto ukupnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva kulenvakufskog kraja. To nas treba navesti da se zamislimo kada procjenjujemo popularnost ustaškog pokreta u tom kraju.

Vodeći ustaša u kulenvakufskom kraju zvao se Miroslav Miro Matijević, rođen 1908. godine u selu Vrtoče. Tokom druge polovine aprila i najvećeg dijela maja posjećivao je muslimanska i katolička sela tog kraja u potrazi za dobrovoljcima. Možda je neke od tih razgovora obavljao u svojoj kafani i drugim kafanama Kulen Vakufa. Među mještanima koji su se udružili s Matijevićem bio je Mustajbeg Kulenović. Izgleda da je drugi bio lokalni političar Hasan Saračević, jedan od vođa lokalnog vijeća Jugoslavenske muslimanske organizacije. Za Huseina Huću Zelića lokalne su vlasti tokom 1930-ih zabilježile da je prilikom posjeta obližnjem selu Boričevcu bio u kontaktu s nekoliko hrvatskih nacionalista. Među temama njihovih razgovora bilo je ‘ropstvo hrvatskog naroda’ i potreba za ‘separatizmom’. Bilo je i nekoliko trgovaca koji su im se izgleda priključili, među njima i katolika i muslimana. Dokazi sugeriraju da je jedan od njih bio Mehmed Meho Mušeta, bivši oficir austrougarske vojske za kojeg se pričalo da je krajem 1930-ih ispalio nekoliko metaka u fotografiju kralja Aleksandra na zidu lokalne kafane. Za Huseina Huću Zelića se kaže i da je bio nepopravljivi špekulant i općenito među najneuspješnijima u poslovnoj zajednici Kulen Vakufa. Drugi je bio Grga Grco Pavičić iz sela Boričevac.

Bilo je i onih koji su izgleda pruženu priliku da pristupe lokalnim ustaškim jedinicama vidjeli kao povoljnu priliku za brzo i odlučno rješavanje tekućih lokalnih sporova, pogotovo u vezi s korištenjem zemlje i drugih prirodnih resursa, primjerice oko toga ko ima pravo sjeći stabla u šumama oko sela. To je bila osnova za sporove koji su brzo mogli dobiti jaku međuetničku dimenziju ako bi se desilo da su strane uključene u spor iz sela za koja se smatralo da pripadaju drugom nominalnom etnicitetu. Sada kada su vlasti NDH definirale ko će biti uključen, a ko isključen na etničkoj osnovi, svaki spor koji je prethodno uključivao pojedince koji su nominalno bili druge etničke pripadnosti mogao se ispolitizirati. Bila je to rijetka prilika za one koji su sada klasificirani kao ‘Hrvati’ da poduzmu inicijativu i izravnaju račune s komšijama s kojima su ranije imali sukob, a koji su sada bili klasificirani kao ‘Srbi’.

Primarna osnova budućeg sukoba na lokalnom nivou bit će dakle etnička. Nije to bilo stoga što je postojala kritična masa ljudi koji su u prošlosti bili politički aktivni u ime ustaškog pokreta i kojima su bili jasni ideološki ciljevi NDH-ove elite. Pozornica za etnički sukob postavljena je zato što su nove vlasti određenim mještanima – posebno onima koji su ranije bili na marginama ekonomskog, društvenog i političkog života – ponudile neočekivanu priliku i znatne poticaje da potaknu odranije postojeće ili da pokrenu nove sukobe na etničkoj osnovi. Kod ljudi koji su se priključili ustašama postojala je izvjesna logika i racionalnost. Neočekivane prilike za ličnu dobit i rješavanje sukoba jasno se kristaliziraju kao odgovor na radikalnu transformaciju lokalnog političkog života. Oni su u tome vidjeli konkretne prilike i brzo su se pokrenuli da ih iskoriste.

JB: Kako su spomenuti motivi – pljačka, bogaćenje i rješavanje starih sukoba – doveli do eksplozije nasilja među najbližim susjedima?

MB: Velika važnost etničkog, kao osnove na kojoj će se odlučivati o životu i smrti, nije bila rezultat višedecenijskog lokalnog nacionalizma. Jedinstveni splet događaja osnažio je grupice čiji su pripadnici vidjeli da im se ukazala dotad neviđena prilika da profitiraju i jednom za svagda razriješe lokalne sukobe tako što će pokrenuti nasilje na etničkoj osnovi. Nasilje koje će oni pokrenuti ubrzo će prerasti u još više ubijanja te konačno kulminirati pokoljima počinjenima u septembru.

Moramo se oduprijeti pretpostavci da oni koji žive blizu jedni drugih, odnosno ‘susjedi’, trebaju imati pozitivnije odnose od onih koji ne žive blizu. Kriminološki i sociološki dokazi već decenijama ukazuju na to da će nasilje vjerovatnije izbiti među ljudima koji se dobro poznaju. To što ste nečiji ‘komšija’ moglo je zapravo biti temelj za sukobom opterećene društvene odnose. Postojanje sukoba, međutim, ne mora proizvesti nasilje u stabilnim prilikama, ali ipak može eksplodirati u nasilno ponašanje ako jednoj strani situacija pruži priliku da silom razriješi lokalni sukob.

Surovost nasilja u regionu tokom ljeta 1941. – ubijanje žrtava sjekirom, strijeljanja s više metaka, spaljivanje živih nenaoružanih žena i djece, vađenje fetusa iz utrobe trudnice i namjerno ostavljanje njihovih leševa na otvorenom da bi ih životinje poslije pojele – sugerira da je neka vrsta lokalno usađene želje za osvetom morala igrati izvjesnu ulogu. Ubijanje među ljudima koji su se prethodno poznavali i bili posebno kivni jedni na druge, kao što to biva među članovima jedne porodice, često karakterizira mnogo veći nivo nasilja, koje nadaleko premašuje nasilje potrebno da se izazove nečija smrt. Slična dinamika vjerovatno djeluje i u slučaju nasilja među bliskim komšijama, pogotovo među onima koji su umiješani u frustrirajuće svakodnevne sporove.

Prilika za pljačku

JB: Revizionistički historičari u Hrvatskoj danas ističu ‘mržnju prema hrvatskoj državi’ kao razlog za, većinom srpski, ustanak protiv NDH. Kako to komentirate?

MB: Generalni faktori koji su izazvali inicijalno izbijanje ekstremnog nasilja u kulenvakufskom kraju su uspostava NDH, njena politika, etnički zasnovana diskriminacija i nasilje te mještani koje su vlasti NDH mobilizirale da provode te politike, od kojih su mnogi iskoristili priliku da pljačkaju svoje susjede. Masovno ubijanje pravoslavnog življa suočilo je preživjele s teškim izborom: biti ubijen ili se boriti. Krajem jula grupe što su se krile po šumama udružile su se i odlučile na otpor. Dakle, na području Kulen Vakufa ustanak se dogodio zbog ustaškog nasilja.

Potencijal za višestruke oblike sukoba svakako je postojao prije raspada Kraljevine Jugoslavije u aprilu, ali je jednako tako postojao i potencijal za mir i kontrolu napetosti. Izazov za historičara jest da ne zaboravi da nijedan smjer događaja nije bio predodređen. U proljeće 1941. nije se činilo vjerovatnim da će u kulenvakufskom kraju doći do neke dramatične promjene ili masovnog nasilja.

JB: Neki su ustanički vođe već u ljeto 1941. ulagali goleme napore da obuzdaju odmazdu nad svim Hrvatima i muslimanima. Ipak, često je masovno pogađala posve nevine.

MB: Prisjećajući se perioda kada su se dešavali uspješni primjeri obuzdavanja u sjeverozapadnoj Bosni i Lici, jedan od komunistički orijentiranih komandanata zabilježio je: ‘Postavilo se pitanje da li Partija treba da zakoči ustanak i osigura da se on razvija zajedno sa razvojem kadrova. Mi smo odlučili da to nije neophodno.’ Išlo se na kocku s uvjerenjem da oni mogu nastaviti provoditi obuzdavanje iako ih je brojčano bilo malo, dok su oni koji su bili skloni eskalaciji i osvetničkom ubijanju bili sve samo ne marginalizirani. Nekoliko je faktora bilo potrebno da se kockanje isplati. Prvo, zagovornici obuzdavanja trebali su biti zajedno na terenu s borcima, spremni intervenirati u svakom momentu. Njihov nestanak ili smrt mogli su obuzdavanje pretvoriti u masovno ubijanje. Drugo, izbjegavanje osvetničkog ubijanja bilo je mnogo lakše kada borci nisu iznenadno bivali destabilizirani otkrićem unakaženih leševa svojih rođaka i komšija. Treće, komandanti su trebali naći načine da se suprotstave procesu antagonističke kolektivne kategorizacije i dehumanizacije. Četvrto, svijest o ograničenjima vlastitog autoriteta bila je ključna, kao i spremnost da se tome prilagodi vojna strategija. Konačno, postojanje snažne organizacijske aktivnosti u kojoj su učestvovale različite zajednice – i prije uspostave NDH, a osobito tokom ljeta 1941. – bilo je ključno za postizanje začetaka autoriteta i legitimiteta među borcima.

JB:  Ustanici tada još nisu razdijeljeni na četnike i partizane. Kakva je u julskom ustanku uloga budućih četnika, poput Petra Đilasa i Mane Rokvića, a kakva Komunističke partije Jugoslavije?

MB: Mali broj komunista u tom kraju, poput Gojka Polovine, Đoke Jovanića, Stojana Matića i Stevana Pilipovića Maćuke, već je u aprilu i maju razgovarao o potrebi oružanog otpora. Ipak, uloga bilo koje formalne političke organizacije u organizaciji ustanka bila je ili minimalna ili uopće nije postojala. Situacija se nije mnogo razlikovala u široj regiji Like, što se vidi u memoarima Koste Nađa: ‘Osim u rijetkim slučajevima, naše partijske organizacije nisu igrale nikakvu ulogu u organizaciji ustanka.’ Nekoliko lokalnih komunista sarađivalo je s mnogobrojnim grupama seljana koji nisu bili komunisti, ali su bili zainteresirani da se pokrene oružani otpor. Njihov primarni zajednički motiv bio je spasiti vlastiti život i živote članova svoje porodice, kako su zabilježili vojni komandanti NDH u jednom izvještaju. Na području Kulen Vakufa šaka komunista nadala se da će s vremenom uspjeti i ustanike pretvoriti u discipliniranu gerilsku vojsku. Ali suočili su se s ozbiljnim teškoćama. U ljeto 1941. nijedna od ustaničkih jedinica koje su nastale u tom kraju nije u svojim redovima imala organizaciju KPJ. Donji Lapac je prije aprila 1941. imao samo osam članova KPJ, a Kulen Vakuf samo troje.

Priroda ustaškog nasilja tokom jula – kada su žrtve bile birane na osnovu percepcije etničke kategorije – pretežno je upućivala na to da je talas ustaničke osvete imao etničku osnovu. Za mnoge ustanike ustaško ubijanje dovelo je do iznenadne promjene percepcije komšija muslimana i katolika. ‘U jednom dijelu [pravoslavnog] stanovništva, kod onih koji su izgubili svoje najrođenije od ustaške ruke’, kako to opisuje Đoko Jovanić, ‘postojala je želja za osvetom nad cijelim hrvatskim stanovništvom jer se nije pravila razlika između ustaša i hrvatskog naroda.’ Mane Rokvić je tako pomagao u organiziranju pokolja svih katolika u selu Krnjeuša u augustu. Petar Đilas je odigrao ključnu ulogu u masovnom ubijanju muslimana u Kulen Vakufu i oko njega od 6. do 8. septembra 1941.

JB: Ustaše su pljačkali i ubijali i ‘umjerene’ Hrvate. Đilas je, nakon što je uzeo oružje u ruke da obrani Srbe, ubijao srpske seljake koji se nisu htjeli pridružiti četnicima. Što to govori o (ne) postojanju veze nasilja i etniciteta?

MB: Nasilje je u kulenvakufskom kraju moglo imati malo trajne veze s etničkim kategorijama. Kako se priroda lokalnih sukoba promijenila, tako se promijenilo i to koliko su etničke kategorije bitne u takvim sukobima. U jednom trenutku, kao što je to bilo početkom septembra 1941., imalo je smisla kod nekih ustanika ubijati muslimane. Samo tri godine kasnije ubijanje seljaka pravoslavaca, u čije ime su ranije pobijeni muslimani, postalo je jednako logično – iako su počinioci u oba slučaja nasilja bili isti. ‘Etnička pripadnost’ ili ‘etničke kategorije’ nisu zadržavale nikakav trajniji značaj u tome koga karakterizirati kao žrtve. Prije će biti da je ta promjenljiva unutarnja dinamika lokalnog sukoba izazvala promjenu u izboru grupa žrtava – od međuetničke do unutaretničke – prema promjeni potrebe onih koji su imali monopol nad nasilnim sredstvima.

Umjesto da etničke grupe doživljavamo kao primarne aktere nasilnih akata i promatramo prošlost u crno-bijelim kategorijama, u kojima etnička grupa x ‘uvijek’ cilja na etničku grupu y, ili obratno, trebamo postaviti pitanje: ‘Kako oni koji posežu za nasiljem da bi postigli različite ciljeve na koncu proizvedu rasprostranjenu percepciju ‘etničkog nasilja’?’


Selektivno sjećanje

JB: Za većinu ljudi etnicitet nije bio središnja kategorija svakodnevnog iskustva, niti je nasilje bilo kulminacija etničkih antagonizama. No kako je ono transformiralo društvene odnose i utjecalo na kolektivne identitete?

MB: Otkriće nekorištenih arhivskih dokumenata omogućio mi je da zađem u uvelike nepoznat svijet pojedinih lokaliteta. Izvori otkrivaju svijet u kojem je jezik antagonističkog etniciteta postojao kao raspoloživi vokabular. To je bio mentalni obrazac i jezik koji su ljudi mogli primijeniti kako bi dali smisao događajima, odnosima, problemima i sukobima. Ipak, on je koegzistirao s drugim raspoloživim vokabularima koji su postojali na neetničkoj i na unutaretničkoj osnovi. Nasuprot gledištima mnogih naučnika koji su skloni pretpostaviti da se osjećaj etničkih podjela na nivou elita prenosi u lokalne sredine, moji dokazi sugeriraju da je jezik antagonističkog etniciteta bio prisutan – ali ne i dominantan – u ovoj lokalnoj zajednici u godinama neposredno prije 1941.

Lokalna perspektiva pruža nam kritička sredstva pomoću kojih se postavlja pitanje o ključnoj pretpostavci koja je u središtu tolikih studija o ovom dijelu svijetu – da je etnicitet duboko usađen i središnja kategorija prakse te stoga i središnja osnova sukoba. Dakle, kada se suočimo s izazovom objašnjavanja onog što se čini da je bio dramatičan porast ‘etničkog sukoba’, kao što se to desilo 1941., ključno pitanje koje moramo postaviti jest: Postoje li konkretni poticaji koji se jave kod ljudi u lokalnim zajednicama da oni uokvire svoje probleme te iniciraju ili iskažu sukobe koji postoje otprije, ali na etničkoj osnovi?

Što se tiče transformiranja osjećaja etniciteta, nasilje je bilo generativna sila. Svaki talas ubijanja preobražavao je percepciju samog sebe i drugih. Početni udar ustaškog nasilja bio je okidač. Ali ustanak, i potom kontraustanak, pokrenuo ga je još dalje i brže. Ljudi su postali počinioci i druge pretvarali u žrtve. Neki su sebe vidjeli kao žrtve, a druge kategorizirali kao neprijatelje, uključujući i ‘vlastiti’ narod koji je odbijao da bude zahvaćen tom kolektivnom kategorizacijom. Oni koji su činili nasilje posjedovali su ogromnu moć da dijele ljude u kategorije, nad čime oni sami nisu imali kontrolu. Ubijanje na etničkoj osnovi učinilo je da preživjeli postanu svjesni vlastite ‘etničke pripadnosti’ na nove, užasavajuće načine. I mnogi su sada imali malo izbora do svrstati vlastite komšije u kategorije potencijalnih saveznika i neprijatelja kroz taj novouvedeni značaj etničke pripadnosti. Ubijanje je u velikoj mjeri određivalo važnost ‘etničke pripadnosti’.

JB: O zločinima ustanika u SFRJ se šutjelo. Za brojne Hrvate i Bošnjake 27. jul kao Dan ustanka problematičan je jer asocira na Boričevac, Krnjeušu, Kulen Vakuf. Je li selektivnost komunističke politike povijesti bila pogrešna? Jesu li komunisti dodatno etnicizirali društvene odnose?

MB: Istraživanja o sjećanju na rat širom svijeta jasno pokazuju da svaka vlast ima svoju vrstu selektivnosti u pitanju tumačenja povijesti nasilja. Glavni posao povjesničara nije reći je li ovakva politika pogrešna ili ne, nego ljudsko ponašanje u prošlosti objasniti.

U kulenvakufskom kraju provođenje ‘bratstva i jedinstva’ moglo je paradoksalno uvećati značaj etničkih kategorija. Jedan izvještaj iz 1959. bilježi da su mještani Kulen Vakufa razgovarali o tome kako su sagrađeni spomenici ‘srpskim žrtvama’ ustaša. Oni su se, međutim, žalili da se ništa nije sagradilo za muslimane koji su bili žrtve ustanika. Regionalni komitet Saveza komunista okarakterizirao je ljude koji su kritizirali ovu očitu nejednakost kao ‘šovinistički orijentirane muslimane’. Ovdje se da vidjeti da je ‘bratstvo i jedinstvo’ doista bila ideologija etničke jednakosti, ali i ideologija koja je imala stroge granice, koje su usađene u specifičnu lokalnu dinamiku nasilja tokom rata. Neki članovi SKJ na zatvorenim su sastancima govorili: ‘Pošto ljudi nisu jednako učestvovali u ratu, onda se sada ne može na sve jednako gledati.’ Optužba za ‘šovinizam’ u ovom slučaju osvjetljava način na koji je provedba ‘bratstva i jedinstva’ mogla zapravo povećati svijest o antagonističkom etnicitetu. Ustaške žrtve mogle su imati spomenike zato što su mogle biti klasificirane kao ‘žrtve fašističkog terora’, oni koje su pobili ustanici nisu. Nasilje tokom rata na odlučujući je način strukturiralo granice i mogućnosti izgradnje poslijeratne etničke jednakosti. Zbog prirode tog nasilja inženjering etničke jednakosti nakon 1945. paradoksalno je zahtijevao nejednak tretman dijela stanovništva na etničkoj osnovi.


Intervju je preuzet sa portala Novosti.