Imširević: Benjamin Smajlagić, crno-bijela priča

Skica za portret

Benjamin Smajlagić, Zid (detalj)

Sir, kupus, patlidžan, whiskey, ptičica – riječi su kojima fotografi širom svijeta privlače pažnju ljudi ispred svojih objektiva. Benjamin Smajlagić se, za razliku od većine, pretvara u čarobnjaka i sakriven iza aparata izgovara – HELIANTHUS!

Tih nekoliko nerazumljivih slogova podsjeća na magičnu formulu, pa lakovjerni modeli u stanju su čuti i neizgovoreno hokus-pokus. Najosjetljivijima dovoljan je i engleski osmijeh sakriven u njegovom prezimenu koje je naslijedio rođenjem. Bilo je to u septembru 1959. godine u Jajcu.

Kada sa porodicom preseli u Sarajevo, gdje će krenuti u osnovnu školu, njegova nostalgija će imati zvuk dvadesetdvometarskog vodopada rijeke Plive. Da bi utišao nesnosnu buku i umirio dio tijela koji nije znao imenovati, ali bio posve siguran u njegovo postojanje, krenuo je na časove gitare. Učitelj se zvao Miodrag Necić, čovjek koji će u istoriji grada ostati zapamćen po umjetničkom imenu Gari Garinča, a od koga su prve akorde učili i oni koji su znali mnogo bolje od Benjamina šta činiti s njima. Sredinom sedamdesetih godina, konačno se pomirivši sa nedostatkom muzičkog talenta, dobija svoj prvi fotografski aparat - ruski Zenit.

Zaljubljuje se u zvuk koji nastaje povlačenjem ručice dok premotava filmsku traku, hipnotiziran je škljocanjem, opsjednut žmirkanjem objektiva; mirisi hemikalija u kojima razvija crno-bijele fotografije natapaju mu svaku poru, ali ostaje nejasno kako ta činjenica utiče na buduća opijanja i kako filmski rastvor djeluje pomiješan sa alkoholom.

Prvi put smo se sreli 1980. godine. Benjamin Smajlagić je imao dvedeset i jednu godinu, a ja sam bio osnovac i član dramske sekcije u Domu pionira „Boško Buha“. Pripremali smo predstavu za Dan Republike, scenu ukradenu iz knjige Branka Ćopića, šaljivi komad o prijateljstvu i hrabrosti. Ja sam bio Drugi Partizan, imao sam preveliku uniformu, kapu sa petokrakom koja je umjesto zjenice imala sićušni srp i čekić; oko struka mi je bio preširok opasač sa kojeg su visile tri lažne bombe, a u ruci puška koju sam nosio kao olimpijci zastavu. Od svega što glumac treba imati, ja sam posjedovao jedino tremu.

Svoje rečenice sam izgovarao tiho, stidljivo spuštao pogled, u strahu se, naravno, hvatao za oružje i vješto se sklanjao od fotografskog objektiva Benjamin Smajlagića. Ipak, uhvatio je momenat koji ja danas ne uspijevam prizvati u sjećanje i čini se kao da gledam neko potpuno nepoznato mi dijete, neki posve tuđi život. Na crno-bijeloj fotografiji – velika sala, prazno gledalište, stotine stolica, u sredini, zagledan u papir na svom krilu, sjedi Drugi Partizan. Puška položena na pod, a iznad glave, na zidu, zamućena, ali čitljiva parola i lik druga Tita.

Mnogo godina kasnije shvatiću da je tog dana nastala moja prva pozorišna fotografija na kojoj, četrdeset godina mlađi od sebe današnjeg, radim najtežu stvar na svijetu – čitam između redova.

Osamdesetih godina sve je manje partizana spremnih za slikanje, pa se Benjamin Smajlagić okreće rock zvijezdama. Muzičare ne fotografiše na koncertima, izbjegava gužvu i vještačko svjetlo; najbolje fotografije pravi na ulici, a ljudi mu ne poziraju, već ga gledaju kao poznanika, simpatičnog momka iz komšiluka. Meni najdraža njegova fotografija iz tog perioda je ona na kojoj je Johnny Štulić uhvaćen na sarajevskoj ulici, osmijeha razvučenog kao mijeh na harmonici, sa jugoslovenskim novčanicama umjesto lepeze. Iza njega, u drugom planu, svjedoci tog vremena lako prepoznaju ulične preprodavače deviza kako stoje u polumraku hotela „Evropa“.

Godine 1989. sam na odsluženju vojnog roka u Kruševcu. Oktobar je i mi šetamo po gradu u čistim i urednim uniformama, u kapama nosimo skrivene igle i desetak centimetara sivomaslinastog konca, a u džepovima ogledalca. Jojke, moj prijatelj i saborac, Vojvođanin sa ožiljkom na obrvi, u vojnoj knjižici, pored dozvole za izlazak, čuva i gusti pramen hercegovačke trave.

Atomsko sklonište je u gradu, uveče je svirka, ali Titova vojska ne smije biti na ulici nakon zalaska sunca. Ne nalazimo način da produžimo svoj boravak izvan kasarne, ali bivamo obradovani kada kroz veliko staklo na hotelskom prozoru ugledamo poznata lica. Utrčavamo, kako i priliči dobro obučenoj vojsci, te opkoljavamo Brunu Langera dok pije kafu i lista ćirilične novine. Izlazimo par minuta kasnije, na rizlama nosimo kidnapovane autograme. Poslije sjedimo na ruševinama Donžon kule, duboko uvlačimo dim, kroz smijeh ispraćamo srpsku vojsku koja odlazi prema Kosovu; Jojke se kune da čuje vjetar, a ja vidim Benjamina Smajlagića. Stoji na ulici i fotografskim aparatom cilja negdje iznad naših glava. U kasarnu se vraćamo trenutak prije no što se konji pretvore u miševe, izglancane cipele odlažemo ispod uredno poredanih pušaka i mirno spavamo. Čuva nas narodna vojska.

Treći put smo se sreli u maju 1992. godine. Sjedio je na stepeništu ispred mog haustora, među zubima držao tanko smotanu cigaru, pričao je ne vadeći je iz usta i tek tada sam, zagledan u njegov profil i guste crne zulufe, shvatio na koga me je uvijek podsjećao. Corto Maltese, bez kaputa i kapetanske kape, sjedio je pored mene i raspitivao se za kafane u kvartu.

Corto Maltese

Moji odgovori su pojačavali njegovo vidljivo razočaranje u svijet oko nas. Nije me prepoznao, pa sam ga pokušao podsjetiti na naše susrete. Podigao je pogled, osmotrio me i rekao – „Ti uvijek u uniformi, je l'?“ Ne sjećam se svog odgovora, ali sam potpuno siguran da su ljiljani na mom ramenu zadrhtali od nelagode.

Trebalo mu je manje od sat vremena da mi uvjerljivo opiše protekle tri godine svog života. Pripovijedanje je bilo tek neznatno otežano činjenicom da glavni junak nije mijenjao mjesto radnje; priča je smještena u zidine Kazneno-popravnog zavoda u Foči. U sebi sam sabirao mjesece i godine, a računica mi je potvrđivala da je Benjamin Smajlagić zatvoren mjesec ili dva nakon što mi se ukazao u Kruševcu. Nisam se usudio pitati zbog čega je bio osuđen, riječ „ubistvo“ i „nevinost“ nisu izgovorene, ali je zato ponavljao jedno žensko ime i nekoliko psovki kojima je završavao rečenice.

- Kad si se vratio? – usudio sam se pitati.
- Juče.

Rat i ljeto su u Sarajevu pravili prve korake, a Benjamin Smajlagić se navikavao na slobodu. Zavrtao je rukav i pokazivao mi ožiljak na mjestu gdje mu je nož probio mišicu, pričao o šetnjama po zatvorskom krugu, o pijenju bezbrojnih tableta za smirenje i političkim zatvorenicima sa kojima „niko pošten nije razgovarao“. „Ovaj Alija je izašao mjesec prije mog dolaska. Isto odjeljenje, S-20... Bio u radionici, pokrivao kauče... Ni 'Odeon' ne radi?“

Benjamin Smajlagić danas živi u Danskoj, na ostrvu Bornholm u Baltičkom moru. Na trideset kilometara širokom kopnu smjestile se 42.000 stanovnika i najviši danski vodopad – Dondlafad. Visok je 22 metra, skoro u centimetar jednak onom iz fotografskog pamćenja Benjamina Smajlagića, ali zvuk koji pravi, kaže legneda, za pola oktave je niži od Plivskog. Od našeg susreta prošlo je nekoliko decenija i ja se više ne pitam sanja li neko na kauču koji je u Foči napravio Alija Izetbegović, povremeno pogledam stare fotografije i pomislim dokle je stigao Corto Maltese.

Sljedeći put kad se vidimo, obećao sam mu, biću u mornarskoj uniformi. Helianthus!