Migrantski vodič
Dr Muhammad me ostavio u uskom hodniku-čekaonici, koji je čak imao minijaturni televizor, bez tona. Mogli su me barem pokriti. Ležala sam s papirnom kesom oko glave, u papirnim gaćama i u čarapama koje su me toliko stezale da mi je od njih, čini mi se, sav vrat bio crven. Na ekranu se prikazivao poznati australijski jutarnji program, a među gostima u studiju opet je bio jedan od igrača kriketa – tako sam sebi prevodila sva lica koja su se pojavljivala na televiziji a nisam znala ko su: opet neki igrač kriketa. Glupa i besmislena igra; usred utakmice svi naprave pauzu za ručak. Ili je to bio bejzbol. Još gore. Otkako sam, po drugi put, došla iz Sarajeva, prestala sam gledati TV.
Tek nekoliko mjeseci ranije radila sam dva ili tri prevodilačka posla; treći se sastojao u tome da gledam različite večernje dnevnike, pravim izbor najvažnijih vijesti i prevodim ih na engleski jezik. Iz Banje Luke i Sarajeva svako su veče dolazile potpuno oprečne vijesti: za posjete stranih državnika jednom gradu niko nije čuo u drugom; na sjednicama u jednom gradu postizali su se značajni pomaci koji su u drugom postajali veliki koraci unazad; ponekad je i vremenska prognoza za Bosnu i Hercegovinu bila različita. Jedino je bilo sigurno da ni sutra ništa neće biti isto.
Ujutro sam prevodila čestitke za Kraljičin rođendan na engleski, a sporazume s engleskog u tri primjerka: na bosanski, hrvatski i srpski. Na pauzi za ručak trčala sam u prevodilačku agenciju da pokupim pedeset stranica specifikacija za automatsku pušku, a uveče sam gledala dnevnike. Sa zanimanjem sam čekala kraj tih dnevnika i različite vremenske prognoze, iako njih nisam prevodila: jedni u Tesliću očekuju umjereno oblačno bez pljuskova, a drugi oblačno s kišom.
U mali hodnik-čekaonicu užurbano je ušla medicinska sestra. Hitro sam stavila ruke na gaće.
– Are you OK? – nasmiješila se.
Bila je Indonežanka, s osmijehom koji pokazuje beskrajni niz istovjetnih bijelih zuba i ni jednu boru oko očiju.
– Can I get a cover, please? I'm freezing here. – pokazala sam očima na gaće.
U jutarnjem programu su aplaudirali.
Najgluplje bi bilo umrijeti u ovim čarapama i kapi, kao sivi istočnoevropski klaun. Tri jutarnja programa, na kanalima 7, 9 i 10, pokrivala su cijelu Australiju, i sva tri su bila vrlo slična: meni nepoznata poznata osoba sjedila je u studiju i pričala o svojim sportskim uspjesima, farmer iz istočnog Queenslanda pobijedio na posljednjem takmičenju talenata, mala koala Debbie upala u kuhinju porodice u Rockhamptonu. Aplauz.
– Brže to, iskrvari mi žena! – vikao je koševski doktor na medicinsku sestru koja je zbilja hitro pripremala instrumente. Druga je obarala stolicu, a treća doktoru oblačila plastični mantil. Ja sam, gola od pasa, stajala sa strane u lokvi krvi; zubi su mi cvokotali od straha. Jedan stari doktor stajao je na suprotnoj strani i sve to sa zanimanjem posmatrao.
– Dajte mi anesteziju, ja ne mogu još jednom! – vikala sam i ja dok su me nervozno namještali u stolicu.
Krupna medicinska sestra uzela me za ruke i prevalila mi se preko grudi:
– Nema se vremena, sine, neka, čuvam te.
Otišla sam u ljeto, a došla u australijsku zimu. Zima nije bila bogznašta. Na Surfers Paradiseu još se mogao vidjeti poneki surfer kako, kapajući, sa daskom pod rukom čeka zeleno svjetlo na semaforu.
Prvu sedmicu sam prespavala, a onda otišla dr Muhammadu. Mirno je saslušao moju sarajevsku priču, i još mirnije odgovorio da to nije moguće. Sada je čekao u operacionoj sali i, stojeći iznad mene, veselo izjavio:
– Don't worry, sister, you are going to be just fine. Now, can you tell me how old are you?
Anestezija je brzo djelovala, ne sjećam se da sam odgovorila na to pitanje.
U Sarajevo sam se prvi put vratila 1997. godine. Drugi put 2009, a treći 2013. Svaki put zauvijek, naravno. U bolnicu na Koševu otišla sam drugi put u istom danu.
Krupna i grlata medicinska sestra koja mi je sjedila na plućima dok je tijelo bez moje kontrole odskakalo sa stolice najviše mi je pomogla. Istina, derala se na mene, ali to je zato što je i nju bilo strah da me pusti. Osim toga, urlala je, zajapurena u licu kao kavada, da se strpim i da još samo malo, a ja sam vikala na nju mnogo gore stvari, sve dok mi kapilari na licu nisu popucali i dok nisam izgubila glas. Plakala sam; nos mi je curio, a ona ga je brisala svojim rukavom i prijetila mi sepsom ako sada ustanem. Ja sam kukala da moram da idem i proklinjala je što me ne pušta.
Predveče me odvezla u sobu, pokrila s tri deke, umila mi lice i dobro me ušuškala. Dala mi je tablete protiv bolova, malo kasnije donijela kesu s ledom da stavim dole i rekla da će svakih petnaest minuta dolaziti da provjeri kako se držim.
Ležala sam ispod tri deke i drhtala.
Ubrzo su se na vratima moje sobe pojavile tri zabrinute žene u bademantilima: plavom, rozom i bijelom. Plava među njima progovorila je prva:
– Šta su ti, sine, radili?
– Ja morala uzet tabletu za smirenje – rekla je roza potreseno.
– Baci taj led, čuj još da nazebeš! – bijela je prezrivo pokazala na kesu s ledom.
Sutradan sam odlučila da ću sljedećeg puta otići u Australiju, zauvijek, i uraditi operaciju.
Na starom poslu su zaboravili da sam im prije tri godine dala otkaz pa su mi ponovo ponudili da radim. Nisam više prevodila. Dr Muhammad je rekao da će me izliječiti. I ne samo to: rekao je da će me odvići od pušenja.
Iz anestezije me probudio kašalj. Brzo sam se digla u krevetu i kašljala sve dok nisam osjetila da ću slomiti rebro. Kašalj je naglo prestao, a pojavio se dr Muhammad. Sretan je, rekao je, jer sam nakon drugog buđenja mnogo mirnija. Prvi put sam pokušala sići s kreveta i iščupati infuzije, pa su me opet uspavali. Vikala sam nešto na stranom jeziku. Ali – zaključio je mirno kao i uvijek – nismo sasvim uspjeli. Morat ćemo opet operisati. Odstranit ćemo to, ovaj put zauvijek – obećao je.