Bašić: Naslijeđe gubitka

Migrantski vodič

– Tad sam ja tom srećkoviću dao nove kundure u zamjenu za kartu do mora, i to u jednom pravcu. Čim sam ušao u voz, znao sam da se nikad više ne smijem vratiti kući i da neću postati hodža. Tako sam se bez kundura vucarao po pristaništima i jedva čekao rat – pričao je Selman mojoj majci malo prije rata koji sam ja čekala.

–  To je prije zatvora – rekla je moja majka.

–  Eh eto, tad sam upoznao tu Ruskinju. Ona je bila balerina, ali ja mislim da je to čista laž. Ja do današnjeg dana nikad ništa ljepše nisam vidio! Još je pjevala na ruskom, sve nešto da ti se žuč izlije. Svi pomahnitali za njom. A bila je s nekim Božom. Ja sam bio šarmantan, znaš? – uzviknuo je s drugog kraja terase dok je prosipao pepeljaru; mrzio je što mu majka zagađuje čisti morski zrak.

–  Ukradem ja nju tom Boži. On odluči da me ubije. Ma ubij me, šta se može. Potučemo se pred njegovim mornarima; on meni opsuje hazreti Fatimu, a ja njemu kralja Petra. Eh, tu dolazi zatvor, tad se za to išlo u zatvor. Dobro je što su me strpali u haps, imao sam sreće jer bi me Božini ljudi ubili. Tamo sam sjedio s nekim političkim zatvorenicima i pisao pjesme toj Ruskinji. U zatvoru sam najljepše pisao. Odavno evo nisam, ostario sam... Kad ne pišem, ne vrijedim ni pišljiva boba!

Majčin amidža je sljedećeg jutra pobjegao iz svoje vikendice. Nas je ostavio da spavamo, a on prvim vozom otišao za Sarajevo – da piše. Mi smo ostali još nekoliko dana. Majka je, pospremivši sobu, kuhinju i kupatilo, rekla da je ovo ko zna koja verzija priče o Ruskinji i da je ona više ne može slušati.

– Jedina istina je to da je zbilja završio medresu i u zatvoru postao komunista – rekla je ribajući terasu.

Dok je studirala i živjela kod njega na Grbavici, taj jednoumac joj je tupim makazama  izrezao nogavice i rukave odijela koje je trebala obući na konferenciju socijalističke omladine u Sloveniji jer je u njihovim razgovorima kritikovala… tu bi se ime političara mijenjalo, kao i broj rukava i nogavica. I ja sam mnogo puta čula priču o odijelu.

Ponekad je Selman u njoj bio simpatični starac koji  je mladost proveo u borbi za ideale, ali češće je bio monstrum koji ne trpi kritiku i sitni kućni Staljin. Ovog puta je zbilja bila ljuta: nije mu prvi put da se jednostavno spakuje i ode u Sarajevo da piše, ali niko nikada nije uspio pročitati to što je napisao.

Mnogo godina kasnije, nakon rata i nakon što je Selman pobjegao iz Dretelja, i ja sam pobjegla iz Australije – da pišem. Sarajevo sam zamišljala kao mjesto odakle više neću poželjeti da bježim. Povratak je konačni čin prisjećanja; nakon njega se nema kud dalje u prošlost, a kao nagradu stići ću u svoju sadašnjost. Dobit ću mjesto orijentacije, centar oluje u kojem vladaju usporenost vremena i mir. Osim toga, zbilja sam željela da pišem.

Danima sam, kao u ostvarenom snu, hodala ulicama po nesigurnom ljetu i gledala balkone. Pričala sam sa Stankom u Ulici Josipa Vancaša i objašnjavala mrzovoljnim taksistima zašto sam se vratila. Izgleda da to nisam radila dobro – nakon mojih objašnjenja bili su još mrzovoljniji. Isto je vrijedilo  za ostale; uvijek je izgledalo kao da se pravdam – samo što ja nisam imala opravdanja, ili sam uvijek davala drugačija, nadajući se da će jedno upaliti. Majka mi, naravno, nije vjerovala.

– Sudija koji me razveo od tvog oca sada sudi optuženima za ratne zločine! U Hagu! – izjavila je ponosno, kao da je i ona malo pomogla u usponu sudijine karijere.
 
Tražila sam ime sudije koji je, barem malo, pomogao mojoj majci. Nisam ga našla, jer je sudija iz njene priče ponekad bio sutkinja. Ponekad je u dokumentima stajalo da je ona prihvatila krivicu za razvod, a drugi put formular za izjašnjavanje krivice nije ni postojao. To nije bitno. Istina je da su se zbilja razveli. Čitajući imena sudija brzo sam se izgubila u labirintu izjava osuđenika koji su priznavali krivicu. Htjela sam dokučiti koji od njih laže da bi smanjio kaznu, a koji se zbilja kaje, i kako zvuči onaj koji se kaje. Učinilo mi se da sam uspijevala u tome. Čuvari logora često spominju teško djetinjstvo, neku nepravdu koja im se desila, pa čak i strah. Njihovi nalogodavci, najteži zločinci, oholi su, ponosni na svoju prošlost i svi redom vjeruju u Boga. Oni se ne brane, već napadaju.

Majka je čitala novine i glasno razgovarala sa jednim od njih, koji se nevješto smiješio sa slike. Pokazivala je ožiljke od operacije srca i pričala mi kako je čula da kod Višegrada postoji sjajan rehabilitacioni centar, Vilina vlas. Razmišljala sam: šta bi ona imala od toga da joj kažem? Ništa. Njoj zaista treba oporavak; iz Trebinja je prebačena u Banjaluku, a onda u Beograd, tu su joj spasili život. Ja sam svoj spašavala u Sarajevu i nisam nalazila utjehu u tome što sam dobro znala koliko je pogrešna adresa mog oporavka. Ona je otišla u Vilinu vlas, a ja sam još dugo lagala kako sam se vratila da pišem.

NOMAD - Mina BAŠIĆ: Migrantski vodič
Zatvaranje neba
Autobus
List
Migrantska bajka
Na današnji dan
Babylon 
Sveta tri kralja
Zauvijek
Fotorobot