Bašić: Fotorobot

Migrantski vodič

Svakih petnaest minuta u Australiji nestane jedna osoba.

Iako se mnogi koji nestanu u Americi, Kanadi ili Engleskoj godinama kasnije mogu, pod drugim imenima i frizurama, pojaviti u Australiji, oni koji nestanu na kraju svijeta rjeđe vaskrsavaju na nekim drugim mjestima. Što se tiče nestalih u Australiji, za one koji su iščezli na kopnu pretpostavlja se da su zalutali u prašumu, ili još gore, u pustinju. U prašumi postoji mršava šansa da se preživi i nađe nešto za jelo, ili da se naiđe na izvor vode a istovremeno izbjegnu otrovne zmije, pauci i krokodili. U pustinji, kao što znamo, ne postoji ništa. U vodi čekaju ajkule, meduze, krokodili, kamene ribe, snažne vodene struje i visoki talasi. Za one koji su nestali na putu na posao prvo se sumnja na samoubistvo. Najmanju šansu za preživljavanje imaju oteti.
 
Premijer Australije Harold Holt nestao je na plaži Cheviot 17. decembra 1967. godine. Tog jutra probudio se ranije nego obično, nazvao svoju ženu, a zatim otišao u prodavnicu gdje je kupio sprej protiv komaraca, kikiriki i novine. Jedan od novinskih naslova tog jutra, onaj u The Australianu, glasio je: „Premijeru doktor savjetuje da manje pliva!“ Ali on nije kupio te novine. Volio je da se bavi podvodnim ribolovom, bio je iskusan ronilac. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Godine 1969. u Melburnu je u njegovo ime otvoren Memorijalni centar za plivanje Harold Holt – klasičan primjer brutalističke arhitekture tog vremena, po mišljenju arhitekta Stuarta Harrisona u žurnalu Architect Victoria. Memorijalni centar slijedi striktna pravila sigurnosti u vodi Watch Around Water: djeca ispod 10 godina moraju nositi crvenu traku oko ruke i moraju biti jasno i neprestano vidljiva, a mlađa od 5 godina moraju nositi žutu traku i uvijek biti u dosegu roditelja.
 
Din-kou, do prije tri mjeseca stanovnik Gold Coasta, prošlog utorka je otišao na posao i od tada mu se gubi svaki trag. Policija je pronašla bijeli “ford falcon“ u blizini Cunnamulle, koji je nestali vozio dok nije ispraznio rezervoar, a šta se nakon toga desilo možemo samo nagađati. Farmeri iz Cuttaburre tvrde da su na plantažama banana vidjeli nepoznatog čovjeka kako trči potpuno nag. Din-kou je učestvovao u krvavom bosanskom ratu od 1992. do 1995. U Australiji nije imao bliže porodice. Po zanimanju je bio zidar.  Da li je njegov nestanak povezan s mladićkim traumama iz prošlosti? – reporterka je na kraju upitala nas, na kauču.

Moja prijateljica je nestrpljivo otvarala poklon i gledala me s nekakvim podrugljivim osmijehom:

– Upita li ko tamo za me?

– Visina oko 180 centimetara, smeđa kosa i plave oči – odgovorila joj je reporterka vrlo ozbiljno. – Posljednji put viđen na plaži Surfers Paradise...

Sjela je pored mene, zagrlila me, rekla da nisam trebala, i hvala, i utišala televizor. Ispitivala me gdje sam sve bila, kako izgleda Boračko jezero; njoj Sarajevo nikada nije bilo bogznašta, i jesu li ozdravili trebinjski platani, koje je tri godine ranije zahvatila neka bolest od koje su trulili iznutra. Odsutno me slušala dok sam pričala kako je Trebinje lijepo, ali prevruće kao i Australija, a onda me prekinula glasom svečanim kao glas voditeljke dnevnika koji smo upravo gledale:

– Naše familije su bile poznate u Trebinju. Emirov otac Mustafa je bio jedan od direktora Industrije alata,  a majka Fatima je radila u električnom. Stanovali su eno ondje kod mosta, a imali su kuću i u starom gradu, tamo gdje si se slikala. Moja mama Amina je radila u zapošljavanju, pa su je mnogi poznavali, naročito jer je  vodila evidenciju za višu i visoku stručnu spremu, pa tako ko završi fakultet – pravo kod nje. Ja sam na nju plava, imala je izrazito plave oči, da se prepadneš. Moj otac je,  inače, bio predsjednik suda u Trebinju i za istočnu Hercegovinu, 16 godina je radio tamo, ja vjerujem da ga se sjećaju svi stariji Trebinjci. Imali smo kuću u Zasadu, to je moja porodična kuća, odnosno kuća Resulovića. Imali smo smokve i smokve. Pitaj svakog u Trebinju, svi će znati za nas – izgovorila je, gledajući me u strahu i ne vjerujući da ću zapamtiti sva imena i adrese.

Onda smo sjedile u tišini, gledajući u gluhi ekran na kojem se vidjelo da je voditeljka već prešla na druge vijesti.