Bašić: Autobus

Migrantski vodič

Autobus (grč. autos - samo, lat. omnibus - svima) – hvatanje autobusa, praćenje na autobus, stavljanje na autobus, mahanje iz autobusa, zaustavljanje autobusa, pretresanje autobusa, skidanje sa autobusa. 

 

Očuh me na autobusku listu upisao pod novim imenom i prezimenom. Dao mi je svoje prezime, a umjesto imena upisao je nadimak iz djetinjstva koji je smislila moja majka, jer joj je, kako sama kaže, uvijek bilo nekako pretužno da me zove imenom svoje mrtve majke. Tako sam na spisak upisana pod očuhovim zaštitničkim prezimenom i deminutivom bez dostojanstva i nacionalnosti, u nadi da ću sa ratišta izaći lako, sa bezazlenim imenom kanarinca. Autobus se gegao makadamom, kao da ima sve vrijeme ovog svijeta, a na Ratkamenu nas je čekala patrola. Kao po komandi, nečija majka je odmah glasno zakukala:

- Kuku nam sad!

 Zapovjednik vojnika, stariji čovjek sa prekrštenim redenicima i poludjelim obrvama, pokušao je pobjedonosno ući i izdati nam nekakvu naredbu, ali je zastao već kod vozača: prostor između sjedišta bio je popunjen torbama, na kojima je nezainteresovano sjedilo nekoliko nas, tinejdžera. Na sjedištima su žene strpljivo smirivale djecu. Na zadnjem sjedištu, jedan đed sa sivim brkovima je u krilu držao usnulu, srgastu mačku. 

- Nije to mačka, nego mačak! – ponosno je rekao đed.

Sve ovo je vojnika koji je u žurbi upao u autobus izgleda jako naljutilo. Pregledao je listu nas putnika, budućih izbjeglica, pa je pogledao u mladića do mene:

- Koliko ti je godina?

- Šesnaest! – rekla je mladićeva majka. 

- Kako šesnaest, vidi koliki je! – zagrmio je vojnik. Moj sin je napolju, manji od njega, Predraže! 

Predrag, također u uniformi, ugurao je obrijanu glavu do prvog sjedišta i svima nam se izvinjavajuće i toplo nasmiješio. 

- Evo, vidiš? A gdje si ti krenula s ovim od dva metra? Moj Predrag da gine za njega?

- Ne mora nijedan poginuti, daj Predraga ovamo, čuvaću ti ga kao svog sina! - odgovorila je žena – Evo i moj se zove Predrag – dodala je nadajući se da će to smekšati vojnika-regrutera. 

Predrag je već dva puta ustajao da izađe napolje i ostane sa patrolom, ali ga je majka svaki put sa rukom na ramenu gurala nazad, na torbe među sjedištima. Žene u autobusu su bile na njegovoj strani: jeste da je jako visok, ali visoka porodica, šta ćete, ali ako mu se pogleda u lice, vidi se da je obično dijete. 

Nekoliko sati smo stajali na planinskoj cesti, dok je trajala bitka za Predraga. Žene su se uključivale u raspravu, pa se povlačile, ali se niko nije usuđivao izaći napolje. Predrag je sjedio sa glavom među koljenima, dok je njegova majka razmotavala papire u kojima piše da je premlad i brisala ljutite suze.

Kad smo već svi izgubili nadu da ćemo se ikada više pomaknuti, vojnik je najednom odmahnuo rukom, izašao napolje i gladno zapalio cigaretu. Vozač je istog trena bacio svoju i uskočio u autobus. Iza nas je ostao ljubazni osmijeh i podignuta ruka vojnika Predraga. 

Nikada više nisam koristila nadimak iz djetinjstva. Godinama sam ga krila i to je bilo lako, jer sam živjela u stranim gradovima. Ipak, nisam mogla podnijeti da me ljudi zovu imenom majčine mrtve majke. Dala sam sebi novi nadimak, jednostavan za izgovor na njemačkom i engleskom jeziku.

Mnogo kasnije, kada sam se prvi put vratila iz Australije, jedno ljeto na Neretvi sam upoznala američkog turistu, koji je, prepoznavši moj australijski naglasak pitao odakle sam. Rekla sam da sam odavde, baš iza ove plaže i predstavila se dječijim nadimkom. Amerikancu nije značilo ništa, a ja sam se obradovala. 

Predraga sam prepoznala u vozaču autobusa u Brisbaneu. Tih godina, često sam ga viđala na večernjoj liniji Mr Gravatt-City. Pored njega, na prvom sjedištu, često je sjedila njegova žena, jer je u novom, pustom stanu bila usamljena. Bolje da budu zajedno, nego da čitav dan nemaju s kim progovoriti. Nekad je samo gledala kroz prozor kao bilo koja druga putnica, nekad Predragu čitala novine, ili su tiho razgovarali, dok su putnici iz grada nezainteresovano kunjali na sjedištima.

Često sam ih prisluškivala, vraćajući se sa kursa engleskog jezika iz grada. Šalili su se, razgovarali o ljudima koje oboje poznaju, prekidali i započinjali razgovor lako, kao da su sami na svijetu. Njihov razgovor je bio intimnost supružnika samih u sobi, negdje u Bosni ili bilo gdje drugo na svijetu. Bili su rijetki ljudi koji su pobijedili samoću prvih godina doseljeništva, kada ne znamo čitati ni strane novine, ni strana lica. Ne znam šta je bilo kasnije, nikad se nismo upoznali. Ja znam njegovo ime, ali on ne zna moje.

 

NOMAD - Mina BAŠIĆ: Migrantski vodič 
List
Migrantska bajka
Na današnji dan
Babylon 
Sveta tri kralja
Zauvijek
Fotorobot