Andy Warhol - preteča hipstera?

130.000 fotografija autora koji je neumorno fotografirao svakodnevnicu New Yorka, dostupno je online zahvaljujući univerzitetu Stanford.

Danas se podrazumijeva da svaki brand, ili zvijezda u usponu, mora imati svoj profil na različitim društvenim mrežama i neprekidno na njima nešto objavljivati. Zvijezde društvenih mreža – osobe poznate samo po skupljanju pratilaca na mrežama i objavljivanju glamuroznih fotografija s komentarima na određenu temu – zaista se moraju smatrati fenomenom koji može postojati samo u doba interneta, iako su pisci poput J. G. Ballarda predvidjeli njihovo postojanje prije nekoliko desetljeća.

No, prije nego što je opsesivno fotografiranje svega i svačega preplavilo digitalne medije, Andy Warhol je shvatio značaj koji fotografija ima za bilježenje svakodnevnog života. Sticajem prilika on je u svakodnevnom životu bio okružen poznatim glumcima, modelima, umjetnicima i muzičarima.

Warhol, kaže James D. Ellis u Light Stalkingu, “je bio prototip hipstera” – neumorni noćni leptir u vječitoj potrazi za svjetlom. “Za Warhola je bilo teško da sjedi i ništa ne radi, kao što je to slučaj i sa savremenom kulturom u neprekidnoj potrazi za dešavanjima. On je morao izaći iz stana ili iz Factoryja i vidjeti šta se dešava u svijetu koji ga okružuje.”

I morao je uslikati svako od tih iskustava. Warhol se svojim Polaroidima i 35mm aparatom koristio onako kako se mi danas koristimo pametnim telefonima. Jedan sudski predmet početkom devedesetih se bavio pitanjem mogu li se Warholove fotografije smatrati umjetnošću, no sam umjetnik, kaže Patina Lee u Widewallsu, “očigledno ni sam nije mogao odlučiti o tome kakva je njihova vrijednost i šta je njihov smisao,” jer je rekao da “fotografija znači da znam gdje sam bio svake minute. Zbog toga slikam. To je vizuelni dnevnik.”

Warhol je, kaže Lee, “stalno nosio svoj aparat bez obzira gdje je išao i stalno je nešto fotografirao – slikao je praktično sve: od najpoznatijih pripadnika visoke klase pa do najvećeg smeća (bukvalno je slikao kante za smeće i njihov sadržaj)… Ovo fotografiranje svih mogućih predmeta, osoba i situacija je razlog što je teško utvrditi da li se radi o umjetnosti ili opsesivnom skupljanju fotografija ili, kao što neki vole cinično primijetiti, konzumiranju života koji ga je okruživao.” To njegovo konzumiranje i fotografije smeća, danas za nas predstavlja blago i sveobuhvatno svjedočanstvo o Warholovom New Yorku tokom sedamdesetih i osamdesetih.

Zahvaljujući saradnji Cantor centra za vizuelne umjetnosti Stanford univerziteta i univerizetskim bibliotekama na Stanfordu, Warholov  fotoarhiv je sada dostupan široj javnosti – fotografije nastale "u disko klubovima, na večernjim zabavama, na buvljacima i na hrvačkim mečevima". "Ovih 3.600 kontaktnih kopija koje sadrže 130.000 fotografija prikazuju Warholov svakodnevni život od 1976. godine do njegove smrti 1987. godine, a među njima su i spontano uslikane fotografije Jean-Michela Basquiata, Trumana Capotea, Biance Jagger, Jimmyja Cartera, Marthe Graham, Keitha Haringa, Debbie Harry, Grace Jones, Jackie Kennedy, Lize Minelli, Dolly Parton, Elizabeth Taylor i mnogih drugih.

Ova arhiva, kaže Sandra Feder za Stanford News, “je najobuhvatnija kolekcija crno-bijelih fotografija ovog umjetnika koju je javnost ikada imala prilike vidjeti.” Kolekciju je Cantor centar otkupio 2014. godine od Fondacije Andyja Warhola. Imajući u vidu da se radi o kontaktnim kopijama, pretraživanje kolekcije može biti malo zbunjujuće, te je iz tog razloga Cantor centar osigurao nekoliko alata za pomoć. (Fotografije je moguće pretraživati po kontaktnim kopijama, negativima ili prema temama).

Ukoliko počnete istraživati ovu kolekciju možete naići na nevjerovatne fotografije, kao što su fotografija Andyja Warhola s Grace Jones i fotografom Gordonom Parksom nastala u Central Parku tokom jedne dobrotvorne trke. Što god je Warhol radio, s kim god da je tada bio u društvu – a teško da ćete negdje naći neobičniju skupinu ljudi – sve je to ostalo negdje zabilježeno u njegovoj ogromnoj fotoarhivi.