Nažalost, Alep nije i nikada neće biti olimpijski grad, pa će se stoga rekonstrukcija Drevnog Alepa, starog dijela grada sa čuvenim bazarom, načekati.
Nadobudni francuski predsjednik Emmanuel Macron prekjučer je u stilu velikog neimara Božidara Vučurevića, predratnog kamiondžije i ratnog gradonačelnika Trebinja (“Ako bude trebalo, napravićemo još ljepši i stariji Dubrovnik”), izjavio:
“Izgraditi ćemo katedralu koja će biti još ljepša i želim da to bude završeno u roku od pet godina. Mi to možemo.”
Nije njemu (iako je jedan od rijetkih predsjednika u laičkoj Francuskoj, deklarisani katolik) toliko stalo do katedrale kao vjerskog objekta, koliko želi ostaviti fizički trag kojim bi obilježio (čitaj spasio) svoje katastrofalno predsjednikovanje: Georges Pompidou je ostavio slavni “Beaubourg” (koji je projektovao nama dragi prijatelj Sarajeva, Renzo Piano), iza Valéryja Giscarda ostao je “Musée d'Orsay”, Mitterandu je pripisan (iako je projekt započet mnogo prije njegovog mandata) renovirani “Grand Louvre”, dok je Jacques Chirac za svog mandata, uspostavio pravu revoluciju osnivanjem paviljona “Musée des Arts Premiers du Quai Branly”. Sarkozy je u seriji dokazivanja svog francuskog identiteta i vječnog osobnog kompleksa podrijetla svog oca (inače mađarskog imigranta) ustanovio “Maison de l'histoire de France”, dok iza Hollandea nije ostalo ama baš ništa, osim obnovljenog tragičnog Bataclana.
S druge strane, za pet godina je tehnički i realno, nemoguće uraditi obnovu katedrale i Macron to zna, no za pet godina, 2024., Pariz je domaćin olimpijskih igara i zbog toga, ona njemu treba kao nova. Da ostavi trag. Nažalost, Alep nije i nikada neće biti olimpijski grad, pa će se stoga rekonstrukcija Drevnog Alepa, starog dijela grada sa čuvenim bazarom, načekati. I u tome je cijela poanta paradoksa današnjeg modernog društva i hipokrizije koja je izbila istovremeno sa plamenom u Quasimodovoj katedrali.
Jedna književnica se isti dan odrješito pita: “Odakle pare, gospodo? Koliko je ljudi pobijeno, koliko je zemalja razvaljeno da bi JEDAN čovjek mogao imati milijarde dolara?”
Kakve veze imaju te “razvaljene zemlje” sa tašnama Louis Vuitton ili L’Oréal kremama za lice (grupa LVMH i L’Oréal se nalaze među glavnim donatorima), to vjerojatno samo ona zna, no većina tih obitelji je bogata već decenijama, znatno prije devedesetih, Busha, Blaira, Sarkozyja, Bernard-Henrija Lévyja i ostalih ratnih kriminalaca. S druge strane, zadnjih godina smo svjedoci ekonomske emancipacije srednjeg staleža iz Kine, Rusije, sa Bliskog istoka, koji nemilice kupuju njihove proizvode u nadi da će im to podići društveni status.
Dovoljan je podatak da iako se u Francuskoj stvarno drži do toga da se ne radi nedjeljom, butiga Louis Vuiton na samo njima “najljepšoj aveniji na svijetu” (jer nikada nisu vidjeli Paseo de la Reforma u Meksiku) je otvorena i nedjeljom. Baš zbog gore navedenih, LVMH je u toj butigi izložio desetak vrijednih umjetničkih radova iz svoje inače bogate kolekcije, te se zakonom i lobijem u vladajućoj kasti, ta butiga tretira kao umjetnička galerija, a ne kao butiga, pa samim tim ima pravo biti otvorena i nedjeljom.
Da, istina, među donatorima je i naftna kompanija Total koji uzima svoj dio kolača Sarkozyjevog svrgavanja Gadafija, no više je znakovito što je Total odgovoran za najveću ekološku katastrofu u istoriji Francuske, kada se malteški tanker Erika u vlasništvu navedene kompanije prepolovio i potonuo sa 25.000 tona nafte uz obale Bretanje, pa se postavlja moralno pitanje prihvatanja donacije od kompanije koja je po njima, simbol uništavanja čovjekove okoline. No kad McDonald's, čije su restorane onomad francuski seljaci i altermondijalisti (José Bové) napadali traktorima, može biti zvanični restoran UEFA Europskog prvenstva 2016. godine održanog u Francuskoj, zašto Total ne bi mogao biti mecena jedne lokalne građevine. Ionako je danas sve u novcu, a ne u obrazu.
Nije ni njima baš toliko stalo do katedrale. No, kada se suočiš sa mogućim nestankom nečega što se smatra besmrtno, što je staro preko 800 godina, sasvim je prirodno da kao smrtnik želiš da ostaviš neki trag iza sebe, tako da je bogataškoj lokalnoj kasti ovo perfektna prilika za to, kupiti besmrtnost. Da ne zaboravimo i jedan od glavnih razloga donacija, a to je povoljan fiskalni sustav (mecena), kojim će najmanje sljedeće dvije generacije tih par bogataških obitelji (Arnault, Pinault, Bettencourt-Meyers) biti počašćeno.
No, na ovako banalno pitanje “odakle pare”, jedno sasvim banalno protupitanje: Odakle Louvre usred pustinje Ujedinjenih Arapskih Emirata?
Ključna stvar u ovoj fenomenalnoj sociološkoj situaciji je da se u Francuskoj već šesti mjesec dešavaju “žuti prsluci” čiji je razlog nastanka povećanje cijene benzina za desetak centi i ni država ni privatni sektor ni tada, pa ni dan-danas ne reaguje na aktualno veoma teško ekonomsko stanje francuskih građana i onda se u samo 48 sati sa takom lakoćom od privatnog sektora nađe skoro milijarda eura za obnovu jedne građevine.
Koliki je sraz između francuskih oligarha i francuskog građanstva danas, najbolje govori twitter nalog francuskog esejiste i filozofa Olliviera Pourriola, koji kaže:
“Victor Hugo zahvaljuje svim velikodušnim donatorima koji su spremni spasiti katedralu Notre-Dame i predlaže im da učine isto sa Jadnicima (Les Misérables).”
Sve rečeno.