Imširević: 400 riječi o liftovima

Nedjeljni komentar

Te godine februar je imao dvadeset i devet dana, a ja sam sa majkom otišao prvi put na referendum. Ustali smo rano, popili kafu; uzbuđenje nisam mogao ublažiti cigaretom. U to vrijeme još uvijek sam bio pušač-ilegalac. Prostorija u kojoj smo zaokružili „ZA“ bila je neprivlačna, a ljudi su na licima imali izraz ukraden od loših učenika koji su, na kontrolnom iz matematike, uspjeli prepisati tačne odgovore od najuspješnije učenice.

Na povratku, koji je uslijedio poslije svega petnaestak minuta, mati i ja smo se zaglavili u liftu. Naredni sat smo proveli iščekujući majstore-spasioce; ja sam dodirivao dugmad, iščitavao uputstva „u slučaju kvara“, dešifrovao flomasterom išarene poruke i crteže. U kabinu, kažu stručnjaci, ulazi dovoljno zraka, ali kroz najsitnije pukotine ušao je i strah, popeo se majci do prsa i stegnuo joj vrat. Žalila se na disanje, potom počela plakati i u panici dozivati pomoć. Tog je dana, pričala je kasnije, „predosjetila opsadu grada“. U februaru 1992. godine zadnji put u životu je  ušla u lift.

U četiri ratne godine lift je rijetko bio u funkciji. Sjećam se da nam je jednog dana na vrata pokucao Medeni Teritorijalac sa sedmog sprata i pitao – „Jeste li vidjeli moju pušku?“ Mamin odgovor sam zaboravio, pamtim kulturno izrečenu prijetnju koja je počinjala sa „ako“. Poslije pola sata se vratio, sa izvinjenjem i puškom na ramenu. Nađena je u liftu, na podu, gdje ju je Medeni spustio dok je, pretpostavljam, u ogledalu namještao svoj ratnički izgled, krivio beretku i divio se svojim obrvama koje su nad očima visile kao listovi ljiljana.

Nakon rata, u zgradi gdje sama tada stanovao, i mene je napao strah od lifta. Na tabli sam čitao ime Davida Pajića, heroja za kojeg sam od pokojnog oca čuo da je rođen u Agićima, u selu samo par kilometara udaljenom od mjesta iz kojeg porijeklo vodi moja familija. Malo dalje, u Prijedoru, živi Darko Cvijetić. Juče sam kupio njegovu knjigu „Schindlerov lift“, priču o ljudima koje su ubijali drugi ljudi, ljudima koji su ubijali sami sebe, ljudima koje je ubio lift… Dan je nezavisnosti i ja sa radošću čitam predivnu i dirljivu knjigu čovjeka koji je bio u neprijateljskoj vojsci. Naši liftovi su braća, a pisanje Darka Cvijetića je dobra strana rata. Ne znam više za šta glasati, ali znam da je čitanje najbolji način da se slavi. Druže, sretan nam dan…

I pjevam li pjevam, Bože blagi, ko da me je promašio.